Fašizam bez maske

Rasizam i fašizam su među nama.

Riječi prezira i omalovažavanja nikada ne ostaju bez posljedica — pogotovo ne kada dolaze od osoba koje obavljaju važne javne funkcije. „Ako se političari izražavaju rasistički, onda to takvim stavovima daje legitimitet“, upozorava komunikolog Carsten Reinemann sa Univerziteta u Münchenu.

Milorad Dodik, aktuelni predsjednik SNSD-a i bivši predsjednik entiteta Republika Srpska, presuđen zbog napada na ustavni poredak Bosne i Hercegovine i lišen mandata, nastavlja djelovati u punom fašističkom kapacitetu, osokoljen iznenadnim ukidanjem sankcija iz perioda Trumpove administracije. Svoj rasističko-fašistički potencijal koristi ovih dana na javnim skupovima svoje stranke, podržavajući njenog kandidata za predsjednika manjeg bh. entiteta. Ono što govori nije samo glupo — to je drsko, arogantno i moralno porazno. Teško je shvatiti kako iko može to slušati, a kamoli aplaudirati. I tu počinje veći problem.

Naime, nakon njegovih uobičajenih verbalnih napada i bujice mržnje, izgovorene riječi redovno dočekuje aplauz okupljenih. Je li moguće da Dodik ne misli ono što govori, nego govori ono što misli? Ili vrlo dobro zna šta misli i šta govori, svjestan da među pristalicama osjeća podršku za takav govor? Šta, uostalom, očekivati od nekoga ko ratne zločince, presuđene od međunarodnih sudova, slavi kao heroje? Taj problem, koliko god bio anticivilizacijski i barbarski, ovdje je — stvaran i prisutan.
Pravo pitanje nije više „da li postoji“, već kako ga zaustaviti. Jer, ako se ne zaustavi, raste. Tome godinama svjedočimo.

Prvi i najvažniji odgovor mora biti institucionalan. Da su institucije Bosne i Hercegovine dovoljno snažne, profesionalne i odlučne, problem ne bi rastao.
U svakoj uređenoj državi, ljudi koji javno izgovaraju rasističke i fašističke poruke bili bi u zatvoru, a ne u izbornoj kampanji. Samo u Bosni i Hercegovini takvi ljudi legalno učestvuju u borbi za vlast – u istim institucijama koje razaraju. To je svojevrsni politički perpetuum mobile – mehanizam koji, jednom pokrenut, ne troši energiju, ali beskonačno obavlja štetan rad. Izborna komisija, tužilaštvo, policija i sudstvo morali su reagirati odmah, već nakon prvih izgovorenih riječi mržnje. Ako se zaista želi mir i stabilnost, reakcija mora biti brza i odlučna. Umjesto toga, institucije djeluju sporo, neodlučno i traljavo, pa njihova intervencija nema stvarnog efekta.

Drugi način borbe protiv fašizma je politički. Sve stranke koje se zalažu za međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, njen teritorijalni integritet i suverenitet, trebale bi prestati na prvo mjesto stavljati međusobnu borbu za vlast.
Koliko god vlast bila privlačna, ona gubi smisao ako se država ruši. Te iste stranke moraju na prvo mjesto staviti zajedničku borbu za državu i protiv rasizma i fašizma.
Potrebna je široka mobilizacija društva – političkih partija, institucija, civilnog sektora i medija.
Javni govor mora postati prostor kulture, a ne poligon za ponižavanje.
Rječnik koji koristimo u javnom prostoru treba biti pozitivan i integrirajući, a ne svađalački i dezintegrirajući.

Treći oblik borbe je građanski. Stanovnici Bosne i Hercegovine trebaju svjesno birati koga podržavaju, i politički i ekonomski. Kada kupuju, glasaju, donose odluke o podršci – moraju znati da njihov novac i njihova energija mogu jačati i graditelje i rušitelje države. Ekonomska moć nema etiku; ona postaje moralna tek kada je usmjerena svjesno. Građanska odgovornost znači i odbijanje šutnje. Šutnja pred zlom daje zlu prostor. Svaka fašistička ideologija počinje riječima koje se neko usudi izgovoriti – i tišinom većine koja ih prešuti.

Posebno se Bošnjaci, kao najbrojniji narod u državi, trebaju osloboditi istorijskih zabluda i predrasuda, kao i osjećaja nemoći. Moraju biti svjesni da se Beograd i Zagreb ne odnose prema Bosni i Hercegovini kao prema državi, nego prema njenim „odabranim“ i „legitimnim“ partnerima u dijelovima teritorije. U takvim okolnostima, nužna je unutrašnja konsolidacija – međusobna saradnja unutar bošnjačkog političkog, kulturnog i intelektualnog prostora.

To ne znači isključivost, već realističnu samosvijest i odgovornost: razumijevanje okolnosti i zajednički rad na osnaživanju institucija države. Političke strukture trebaju pronalaziti najodgovornija rješenja i afirmisati ih u javnosti – rješenja koja jačaju Bosnu i Hercegovinu kao prostor mira, sigurnosti i saradnje, a ne trajnog konflikta.

Borba protiv fašizma u Bosni i Hercegovini nije borba protiv jedne osobe – to je borba protiv kulture mržnje, nekažnjivosti i moralne ravnodušnosti. Svaki put kada se javno govori jezikom prezira, a institucije šute, društvo postaje slabije. Fašizam se ne rađa u ratu, nego u miru – kada ljudi počnu smatrati da je mržnja normalna, a odgovornost suvišna.

Zato borba protiv rasizma i fašizma nije politička opcija, nego civilizacijska obaveza.
Institucije moraju djelovati odlučno, politike odgovorno, a građani svjesno.
Samo tako se može sačuvati ono najvažnije: pravo na dostojanstven život u zemlji svih njenih ljudi.