Kafana Limenka

Da li je prije stvarno bilo ljepše, ili svjesno uljepšavamo vlastitu prošlost. A sve da bi pobjegli od realnosti u kojoj živimo. Sve do 1978. godine Jugoslavija je imala zavidan ekonomski rast. Već 1979. godine, nakon revolucije u Iranu, desio se “drugi naftni šok”. Nafta je oštro poskupila. U Jugoslaviji su uvedeni bonovi za gorivo. Moglo se naliti četrdeset litara mjesečno po vozilu. Redukcije struje postaju česte. Nestaje robe iz uvoza. Banane i deterdženti postaju tražena roba. Trostruko je povećana cijena stranih kredita. Tokom 1980. umro je i Josip Broz Tito. Republike se zadužuju u inostranstvu. Uzdaju se da će Jugoslavija vratiti dugove. Država to više ne može podnijeti. Ekonomija zemlje prvo stagnira, pa zatim zaostaje. Bujaju dotad potiskivani nacionalizmi. Sve skupa u konačnici dovodi do raspada Jugoslavije 1990-ih.
Ljudi su tražili razonodu. Kafana “Limenka” bila je čisti paradoks. Najneuglednija kafana preduzeća Zvečaj, sa skoro najvećim prometom u firmi. Nizak objekat montažnog tipa i ravnog krova. Sastavljen od neuglednih ploha sivog rebrastog lima. Sama lokacija kafane bila je čudnovata. Tačno ispred zgrade milicije (policije). Znači na Karamutovima desno, odmah pored ceste. Ulaz u kafanu bio je niži od nivoa ceste. Tako je u vrijeme kiša ili snijega, bujica do samog ulaza u objekat nanosila blato i bljuhavicu. Tu masu su na svojoj obući unosili gosti kafane. Vremenom su sive vinaz ploče na podu kafane požutile od nanesenog blata. I ta činjenica je objekat predodredila za goste nižih estetskih standarda. Pored imena Limenka, gosti su objektu tepali i Plehara ili Kicoš. Jedini ukras kafane bila su razgranata stabla borova iznad nje. Desetine visokih stabala borova. Ali i jedan veliki orah, iznad same bašte. Prava šumica u srcu grada. Ukras kafane bio je i sivo – bijeli mačak Šicko. Vječito je kružio između stolova, prikupljajući ispalu mezu. Vjerovatno je i spavao u kafani.

Objekat čak nije imao ni unutrašnji WC. Nalazio se desetak metara iznad objekta. Kod današnjeg ulaza u CIPS prostorije. Put do WC-a kroz borove bio je posut bijelim tucanikom. Poput šumske stazice. Zahod Limenke bio je betonska kocka, sa zadnje strane dopola ukopan u zemlju. Vječito otvorenih i polupropalih bijelih drvenih vrata. Jedina sijalica unutra, uvijek je zbog silne vlage bila pregorena. Unutar prostora, opori miris vlage miješao se sa mirisima brojnih izlučevina. Odsustvo sunca zbog visokih borova, vlaga i slabo održavanje, boravak u zahodu činili su ekstremnim izazovom za sva čula. Upravo iz tog razloga, pojedini korisnici su malu nuždu obavljali ispred tog prostora. Posebno u sumrak i noću. Što je dodatno kontaminiralo i vanjski prostor.

Iznad objekta kafane, lijevo od njenog WC-a, nalazila se kafanska bašta. To je bio biser tog malog kompleksa. Odmah do ceste, skrivena među stablima, bašta je na sam pogled djelovala umirujuće. Čest gost u bašti bio je i Adem Livnjak, direktor preduzeća Zvečaj. Na betonskoj podlozi nalazilo se šest bijelih limenih stolova, uvijek prekrivenih opalim iglicama borova. Ali i lišćem oraha, koji je opstao među borovima. Miris smole i stabala bio je veoma snažan. Kao da si na planini. Saobraćaj je bio rijetkost. Na stablima su cvrkutale brojne ptice. Bila je to jedna od najljepših čaršijskih lokacija za jutarnju kafu.
To su obilato koristili milicioneri. Već od ranog jutra među borovima su ispijali prve kafe, ponekad praćene pokojom čašicom vlahova, za stomačne tegobe. Terasa i miris borova su neodoljivo podsjećali na Zvečajevu kafanu na Kiseljaku. Često je pojedincima i bila zamjena za Kiseljak. Zbog slabih mogućnosti prevoza. Najveći dnevni pazar Limenka je pravila utorkom. U vrijeme održavanja stočne pijace u Tešnju. Pijaca se održavala na vrhu Karamutova, odmah iznad kafane desno. Većina sklopljenih pazara na pijaci morala se i zaliti. Veliki pazari pravljeni su i subotom. Dolazili su kandidati koji su taj dan položili vozački ispit. Drage volje častili su članove ispitnih komisija, Dojčina, Saliha H., Ahmeta M., i Osmana B.

Duž cijelog pročelja “Limenke” prema cesti, nalazio se široki metalni pult. Kao na novinskim kioscima. Sa zatvorenim staklenim otvorom (šubom) na sredini kioska. Vjerovatno je pult bio predviđen za kiosk prodaju, koja nikad nije zaživjela. Ispred pulta, do same ceste, stajala su tri stola. Enterijer objekta se sastojao iz dva dijela. U manjem dijelu, prema ulici, nalazili su se hodnik i šank. A u šanku rešo sa duplom ringlom i nekoliko stolova. Na sve tri strane bili su veliki prozori. Osoblje kafane se smjenjivalo. Zapamćeni su Haso i Smajo Kaćo, Izudin Salkanović, Dragica Gverić, Ekrem Navrboc Boca, Roci i Anica, Ejub Hotić i Hamdo Vekija.
U pozadinskom dijelu, bližem miliciji, nalazila se mala sala. Imala je “muzevir” prozore. Odatle su milicioneri gledali u INA pumpu, i ko im prolazi u stanicu. Sala je vječito bila zadimljena. Na lijevom zidu bio je ventilator, okrenut borovima. Kroz njegov otvor zimi je hladnoća doslovce ujedala. U sali je bilo šest stolova. Nije bilo intime. Svako je mogao čuti priču za drugim stolom. Neki su govorili da milicioneri pokreću teme razgovora, kako bi saznali stvari koje ih interesuju.
Bez obzira što je bila neugledna, i doslovno pred stanicom milicije, Limenka je privlačila brojnu klijentelu. Tu su zajedno sjedili milicioneri i kočijaši, akšamlije i službenici, radnici i vozači. Edin Handžić, braća Zoran i Jovica Šarac, Sakib Kahvić, Simo Todorović. Poneki, poput Muharema Mulabdića i Hase Čolića voljeli su sjediti za vanjskim stolovima, ispred pulta. Doslovce sa nogama na cesti.

Stalni gost, zajedno sa svojim lovačkim kerom trobojcem, bio je i Osman Dusinović Hero. Doživotni blagajnik Lovačkog društva Tešanj.

Stol na ulazu, lijevo iza vrata, bio je “stalni stol” živopisnog Branka Stjepanovića. Branko je imao dva osebujna nadimka, Tandara i Državni motor. Kad je bio dobro “pri kahvi” volio se “kesati”. Pozivao je druge da pokažu novčanike, ili po starinski, kese sa novcem, i uporede sa njim. Da se vidi ko ima više novca unutra. Rasprave su uvijek bile glasne, i na momente grube. Dominirale su riječi “fukara”, “bijeda” i “goljo”. To “kesanje” i naduravanje znalo je trajati i satima. Jer su se novi gosti pridruživali raspravi, pokazujući svoje novčanike i hvaleći se njihovom debljinom. Ali se nikad nije desilo da bilo koja strana stvarno otvori novčanik i pokaže sadržaj. Razlog je naravno bio poštovanje prema Branku i njegovoj skromnoj penziji. Poenta je bila ispuniti vrijeme u kafani, mada su se na momente koristile veoma grube riječi.
Jednom je stalni gost Muharem M. ušao u kafanu, i pažljivo pogledao novog konobara, Hamdiju “Vekiju”. Prasnuvši u smijeh, odmah je zavikao “Častim cijelu kafanu, konačno u kafani ima neko ružniji od mene”. Dnevni vrhunac Limenke bio je kad u Napretku završi prva smjena. Nekoliko desetaka Dobropoljaca i Mekišana su narednih sati žučno bistrili svoje teme. Najviše su dolazili nekoliko dana nakon plate u Napretku.

Neslužbeni parking Limenke bio je ispod INA pumpe. I danju i noću mu se nije moglo prići. Tu su stajali izmiješani traktori, konjske zaprege, stojadini i fiće, a zimi i saonice. Mnogi su tu ostavljali konjske zaprege, pa poslom odlazili u stanicu milicije ili u obližnju Šumsku upravu. Na parkingu se uvijek osjetio smrad rasute konjske balege i mokraće. Ljeti je bilo posebno otužno. Sedmicama nataloženu balegu, opsjedali su gusti rojevi zelenih muha. Takođe, brojni vozači i kočijaši često su na parkingu obavljali i malu nuždu. Uprkos zgradama Simetrala iza leđa. Sve skupa je parking ispod INA pumpe činilo odbojnim mjestom.

Redovni gosti ove, donekle opskurne kafane, bile su čak i žene. Nezira H. – Tigrica, Šaza Lj. – Đulberka, Senada P. – Vjeverica, Jela B. i Hava V. – Frajla. Redovno su navraćale, izazivajući čuđenje mlađih gostiju. Kao i onih koji su rijetko zalazili u kafanu. Dolazile su i Marizela i Marija, ali one su više tražile sadaku, nego što su boravile u objektu. Marizela je imala osebujan način ulaska u kafanu. Odmah sa vrata, onako sitna i neugledna, kreštavim glasom bi uzviknula svoju parolu “U pušku”. Svi gosti su istog trena zastajali. Pogledali bi da vide ko je tako hrabar, da ih prekida u njihovom ćeifu. Kroz dvije sekunde, kafanom bi se razlegao gromoglasan smijeh i komentari na Marizelin račun. Mnogi bi se zatim laćali novčanika, da je nagrade, jer ih je nasmijala.

Neki gosti su bili toliko prisutni, da su ličili na inventar kafane. Dopuštali su šalu na svoj račun, a zauzvrat dobijali piće. Braća Ibro i Emće D., Tašo, Kundo i Meša Krlo. Ali i Bećo Husara i Salih Husara. Salih i Bećo su posebno volili obojena gazirana pića. U Limenki je nastala i poslovica “Ćazim Cindro lujza hô, šerafciger vadim ja”. Parodija na ponašanje stalnog gosta, stolara Ćazima Smailbegovića Cindre. Kao i ona o nekoj tuči, kad je Cindro bio mladić “Njih dvojica, a ja i babo sami”. Redovni gosti kafane bili su i Atif Hatibović i Fejzo Agić. Kad je neki posao loše pogođen, citirala se, Fejzi pripisana poslovica: “Zaradio k'o Fejzo na smoli”.
Pijačnim utorkom, za šankom su se gurali pijačari i stalni gosti. Pijačari su nosili pazare u džepovima, pa su se osjećali uzdignuto. Dok su ih redovni gosti gledali kao uljeze. Znale su i varnice sijevati. Ponekad i strašne tuče izbijati. Bez obzira na uvijek prisutne milicionere. Milicioner Svetozar Ćućić je milicionerima pripravnicima govorio “Limenka vam je stanica milicije broj 1, a zgrada milicije stanica broj 2”.

Posebna priča bili su akšamlije Limenke. U objekat su obično dolazili popodne, mada nije bilo strogog pravila. Nekad bi zasjeli i ujutro. Ulazili su oklijevajući. Kao da su u prolazu. Kao da im se baš i ne sjedi. Konobar ih je poznavao. Nije im prilazio odmah. Davao im je prostora. Na konobarovo pitanje “šta će popiti”, odugovlačili su. Pa bi neodlučno rekli “Ne znam ni ja šta ću”. Kao da bi najradije ustali i otišli. Konobar ih nije požurivao. Poznavao im je čehru. Nešto kasnije bi ovlaš nabacio, možda bi htjeli to i to. Akšamlija se nećkao. Trljao ruku o ruku. Razgledao ko sjedi u objektu. Pa bi jedva procijedio “Hajd ponesi”. Čak i kad piće dođe, obavezno je otezao sa prvim gutljajem.

Na mjestu “Limenke” danas je policijski parking.