TESANJ.NET stranica grada
Čak i štetna istina vredi više od korisne laži.
Tomas Man
Sredinom ove godine u izdanju Općine Usora i Središnjeg ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske objavljena je knjiga Usora 1991–1995. Istu sam dobio u .pdf formatu, uz molbu zvaničnika da iznesem mišljenje, pa sam je detaljno pročitao. Imena autora su me isprva ohrabrila – očekivao sam objektivan prikaz zajedničke odbrane Bosne i Hercegovine i kontinuitet saradnje različitih koncepata i pogleda na formiranje nove općine Usora.
Međutim, prvi utisak bio je razočaravajući. Knjiga više liči na politički pamflet nego na ozbiljnu analizu, s mnogo tačnih podataka i mnogo više onih relevantnih koji su izostavljeni, s malo istine i mnogo pristrasne interpretacije stvarnosti. Kao neposredni svjedok događaja iz tog vremena, nisam iznenađen količinom iskrivljenih interpretacija, ali jesam činjenicom da ih nakon tri decenije potpisuju neki od ključnih sudionika.
Iz sadržaja je jasno da knjiga ima zadatak opravdati politički cilj – stvaranje lokalne samouprave po mjeri koncepta „Herceg-Bosne“ i politike HDZ-a Hrvatske. Po tom konceptu, Hrvati Usore su se trebali dobrovoljno iseliti „Herceg-Bosne“, za što su, prema svjedočenju tadašnjeg svećenika Ante Bajića (o čemu i knjizi nema nijedne riječi), bili dobili poziv tadašnjih vlasti „Herceg-Bosne“. No da bi koncept interpretacije stvarnosti bio prividno smislen, autori su morali optužiti tadašnju državnu vlast (1992. godine, na čelu s predsjednikom Izetbegovićem) kao nesposobnu i licemjernu, „koja pod plaštom borbe za građansku državu želi islamsku“. Iako dobro znaju da su i tada u tom rukovodstvu sjedili funkcioneri HDZ-a, kao i da su u lokalnoj vlasti Tešnja, koju nazivaju neorganizovanom i konfuznom, takođe sjedili kadrovi iste stranke. U tom njihovom konceptu, Hrvati su se „morali samoorganizovati“ – ne za odbranu Republike Bosne i Hercegovine, nego isključivo za odbranu „hrvatskih ognjišta“.
Tu su i druge neistine, poput tvrdnje o „historijskom sporazumu Srba i Muslimana 1991.“ – sporazumu koji nikada nije bio ni konačno dogovoren, ni potpisan. Istovremeno, autori potpuno prešućuju dogovor Milošević–Tuđman iz Karađorđeva o podjeli Bosne i Hercegovine. Ignorišu presude Međunarodnog suda u Hagu, ulogu 111. brigade HVO Žepče, te iznose netačne tvrdnje o „blokadi“ izazvanoj napadom Armije RBiH iz pravca Zenice.
Činjenice su jasne: 111. brigada HVO Žepče nije „branila Maglaj“, kako se navodi, nego je učestvovala u akcijama koje su otežavale opskrbu tog područja ali i Tešnja. U jednom periodu (juni 1993 – mart 1994) je sudjelovala i u zajedničkim napadima na Maglaj sa vojskom Ratka Mladića. U knjizi se pominje jedan „oteti konvoj“ kod Travnika od strane pripadnika Armije RBiH, ali se ne spominju stotine otetih konvoja u Hercegovini od strane HVO-a. Takva selektivnost dominira cijelim tekstom, naročito u dijelu koji se odnosi na Tešanj, gdje se pojedinci ciljano imenuju u korist samog koncepta knjige.
Autori padaju i u vlastite kontradikcije. Na više mjesta navode da „Tešnju nije smetalo što su Vitkovci i Vrela ostali izvan kontrole općinske vlasti“, ali da mu je „smetala Usora“. Dakle, sami potvrđuju da se stvarni problem nije ticao teritorijalne kontrole, nego političkih ambicija. Istovremeno, Srbe u tekstu tretiraju isključivo kao agresore, dok za svoje postupke traže opravdanje upravo u njihovim djelima. U knjizi se tvrdi kako su tešanjski Srbi, pod pritiskom svojih komšija, morali napustiti Tešanj te da su im strukture HVO Usore omogućile prelazak na „drugu stranu“. To je, po mom sudu, i jedna od najsramnijih tvrdnji u svim tim autorskim konstrukcijama. Tu je targetiranje tešanjske policije i tadašnjeg načelnika, g-dina Šemsudina Mehmedovića (što nije nepoznato), iako je policija djelovala isključivo na području općine Tešanj u skladu sa zakonom, ovlastima, obavezama i odgovornostima koje je kao takva imala. Ignoriše se činjenica i da je g-din Anto Bonić, koji se danas pominje kao kritičar, tada još bio komandir u toj istoj strukturi.
U tekstu se navode stavovi sa raznih sastanaka i „komisija“, ali se potpuno izostavlja stav tešanjske vlasti: da nije bila protiv formiranja novih općina, već je tražila da se to učini u skladu sa Zakonom o formiranju jedinica lokalne samouprave. (Autor ovog teksta te je stavove lično zastupao kao tadašnji načelnik općine.)
O ulozi HVO-a, njihovoj saradnji i sadejstvu sa jedinicima Armije RBiH trebaju govoriti živi svjedoci iz tih struktura. No, neosporno je da u Tešnju nije bilo oružanog sukoba između te dvije formacije. To je iznimno važno. No ta činjenica, međutim, ne može biti važnija od same države Bosne i Hercegovine. Ako bi bila, onda bi svaka lokalna inicijativa imala pravo da se izuzme iz sistema državne odbrane, što bi značilo negaciju same ideje zajedničke države.
Zato smatram da Općina Tešanj ima obavezu da institucionalno reaguje – ne polemički, nego stručno, dokumentovano i argumentovano. Kako je jedan cijenjeni prijatelj rekao: „Na knjigu se odgovara knjigom.“ Knjigom činjenica, dokumenata i svjedočenja, bez pristrasnosti. Zbog budućih generacija, koje imaju pravo da znaju kako su se zaista odvijali događaji i kakvu su cijenu plaćali oni koji su branili državu Bosnu i Hercegovinu – cijelu, a ne djeljivu.
