TESANJ.NET stranica grada
Narativi se razlikuju, ali činjenice ne.
Objava moje prethodne kolumne „Istina o Usori 1991–1995: knjiga koja više prikriva nego što otkriva“ izazvala je brojne reakcije. To je, naravno, očekivano. Kada se govori o prošlosti, posebno o ratnim godinama, gotovo je nemoguće izbjeći emocije, stavove i neslaganja. Ipak, osjetio sam potrebu da se ponovo oglasim — ne da otvorim polemike, nego da precizno objasnim vlastitu poziciju.
Hvala svima koji su se javili. Nekolicina ljudi javilo se s riječima da je takva kolumna bila potrebna „radi istine i novih generacija“. Drugi su ponudili podršku, no bilo je i kritike. Sve razumijem i sve prihvatam. Ali moj cilj nije bio stvarati bilo kakvu ličnu poziciju niti isticati vlastitu ulogu u događajima (a bio sam sudionik, što me obavezuje da ne šutim, ali ne i da pišem selektivno). Pisao sam iz jednostavnog razloga: da ukažem da istina mora biti napisana — cjelovita, provjerljiva i utemeljena.
Ističem dvije reakcije koje su mi posebno ostale u mislima.
Prva, prijatelj iz Tešnja, Bošnjak, rekao mi je:„Treba pisati istinu, ali moraš prihvatiti da u Bosni postoje tri istine. Tako je bilo, i tako će biti.“ Razumijem šta želi reći. Ljudi imaju različita iskustva, različite rane, različite perspektive. Ali istina nije zbir ličnih sjećanja. Istina je jedna. Tri su samo narativa. Tri verzije iste stvarnosti, oblikovane politikom, emocijama, institucionalnim slabostima, osobnim ambicijama i nedostatkom hrabrosti da se suočimo s činjenicama.
Druga, prijatelj iz Usore, Hrvat, nazvao me i rekao:„Niko u Bosni ne piše istinu. Neki joj se približe, neki udalje. Tvoj tekst, po mom sudu, je „oko 70% istinit“. Naveo je i konkretne primjere, među kojima: učestvovanje 111. HVO brigade iz Žepča sa topom T-12 u poznatoj „bitci na Ušću“, marta 1993. godine – odbrana iz pravca Doboja. Dodao je da je HVO u cjelini, bez ikakve dileme, dao veoma značajan doprinos odbrani Bosne i Hercegovine do sredine 1993. godine. To prihvatam, saglasio sam se. Ali prethodna kolumna nije bila pokušaj pisanja potpune hronike odbrane Tešnja, Maglaja, Žepča, te sadašnjih područja općine Usore i Doboj-Juga. Bila je reakcija na ono što piše u knjizi koju sam problematizirao — ništa više, ništa manje.
Zato sam tu kolumnu završio rečenicom: „Na knjigu se odgovara knjigom.“ Ne polemikom. Ne etiketom. Ne emocijama. Nego činjenicama, dokumentima i svjedočenjima. U interesu budućih generacija koje imaju pravo na tačne podatke i pošten odnos prema istoriji. Općina Tešanj to može i treba učiniti — stručno, smireno i institucionalno.
Nadam se da će jednog dana, na temeljima takve zapisane prošlosti uz sve sačuvane dokaze na širem planu, naše društvo biti sposobno ispisati jedan zajednički narativ. Ne „bošnjački“, „hrvatski“ ili „srpski“. Nego državni, odgovorni, ljudski. Narativ koji će pomoći budućim generacijama da ovdje žive u miru, međusobnom razumijevanju i zajedničkoj sigurnosti a ne daljem neslaganju i nestajanju.
