Cijeli život

Ljudi su različiti, a i društva.

Kada bi čovjek potrošio cijeli svoj život spoznavajući samo sebe – ne bi u tome uspio. Spoznavanje bi ostalo nezavršen proces, ne zato što je čovjek nesposoban da na tome radi, nego zato što je ljudska priroda suviše složena, promjenjiva i podložna uticajima vremena, okruženja i iskustava. Čovjek nije statičan, nije dovršen i ne postoji konačna verzija sebe koju bi mogao dostići. Svaki novi dan otkriva nove slojeve njegove ličnosti, nove motive, nove dileme i nove slabosti. Pod pretpostavkom da se i dogodi nešto što je teoretski nemoguće – da čovjek postigne potpunu samospoznaju u okviru znanja, uvjerenja i konteksta u kojem živi – ostaje pitanje: da li bi i tada bio sposoban iskreno i dosljedno raditi na otklanjanju svojih slabosti? I drugo, možda još važnije pitanje: da li bi mu ostalo vremena da se bavi slabostima drugih ljudi?

Ova dilema vraća nas na staru mudrost koja se provlači kroz religijske, filozofske i etičke tradicije čovječanstva – da je najteži posao onaj koji obavljamo nad sobom. Ako se čovjek zaista ozbiljno posveti vlastitoj unutrašnjoj borbi, ubrzo shvati da je vrijeme prekratko, izazova previše, a slabosti preduboke. Tek tada postaje jasno zašto mnogi mislioci tvrde da bi čovjek koji bi doista bio posvećen samousavršavanju imao veoma malo vremena da sudi drugima. I možda bi upravo takav čovjek bio najspremniji da razumije, a ne da osuđuje; da pomogne, a ne da kritikuje; da gradi, a ne da razara.

U tom kontekstu posebno su relevantne misli dvaju poznatih autora prošlog stoljeća: Alasdaira Macintyrea i Daniela Kahnemana. Iako dolaze iz različitih disciplina – moralne filozofije i psihologije odlučivanja – obojica nude dijagnozu modernog društva koja je danas nevjerovatno aktualna.

Macintyre tvrdi da je moderni svijet izgubio zajednički moralni jezik i postao „skup moralnih fragmenata bez temelja“. Ljudi više nemaju jasno definisane zajedničke vrijednosti koje bi služile kao oslonac za kolektivno djelovanje. Tradicionalne vrline – hrabrost, umjerenost, pravednost, istinoljubivost – više se ne posmatraju kao univerzalne. Umjesto toga, društvo je rasparčano na individualne istine, individualne moralne sisteme i individualne interpretacije svrhe života. U takvom društvu, tvrdi Macintyre, vrlina je moguća samo ako čovjek živi u skladu s moralno prepoznatom svrhom – dakle, svjesno i odgovorno, u odnosu prema drugima.

Na drugoj strani, Kahneman, oslanjajući se na decenije naučnih istraživanja, pokazuje da čovjek nije samo racionalno biće kako se tradicionalno vjerovalo. Ljudi donose odluke pod uticajem emocija, predrasuda, navika, pogrešnih procjena rizika i niza kognitivnih pristranosti. Kada se ove dvije perspektive spoje, dobija se realistična slika: živimo u svijetu u kojem istovremeno nemamo zajedničke moralne temelje i nemamo racionalna mjerila odlučivanja.

Zato je razumljivo zašto su dvojica autora došla do naizgled različitih, ali zapravo komplementarnih zaključaka. Macintyre poziva na obnovu moralnih vrlina, a Kahneman na svijest o sopstvenim mentalnim greškama. Obojica, svaki na svoj način, ukazuju da je neophodno razvijati odgovornijeg i samosvjesnijeg pojedinca. Stavovi ove dvojice autora korisni su zato što nam pomažu da lakše prepoznamo stanje društva kojem pripadamo. Ne može se mijenjati društvo nabolje dok se ne mijenja pojedinac. A opet, društvo ne može čekati da svaki pojedinac potroši svoj život pokušavajući da se popravi, da savlada vlastite slabosti, pa tek onda da doprinese zajednici. Između ove dvije krajnosti nalazi se istina: ni pojedinac ni društvo ne postoje kao izolovane kategorije. Oni su u neprekidnoj interakciji, stalnom procesu međusobnog oblikovanja. Pojedinac utiče na društvo, društvo utiče na pojedinca – i taj proces nikada ne prestaje.

Zato nema čekanja. Niti pojedinac smije čekati idealan trenutak da počne raditi na sebi, niti društvo smije čekati idealne ljude da bi počelo mijenjati sebe. Promjena je proces koji se odvija istovremeno i unutar čovjeka i unutar zajednice. Istina je također da čovjek nikada neće otkloniti sve svoje slabosti, kao što ni društvo nikada neće biti idealno. To su svojstva ljudske prirode i društvenog života. Savršenstvo nije cilj; cilj je napredak. U tom smislu, ljudski je i odgovorno nastojati da se konstantno radi na sebi – ne da se postane besprijekoran, nego da se postane bolji. Iz dana u dan. Svaki pojedinac ima jednaku brigu kao čovjek – da bude moralno i mentalno zdrava ličnost. Ali svaki pojedinac ima i različitu odgovornost kao član društva – ovisno o ulozi koju obavlja, o utjecaju koji ima i o vremenu u kojem djeluje.

Zato je važno da čovjek, i kao ličnost i kao društveni akter, traga za svojim slabostima, traži svoje vrline, razvija svijest o svojim postupcima i stalno radi na usavršavanju. Jer društvo se neće promijeniti samo po sebi. Ono se mijenja onda kada se dovoljan broj pojedinaca promijeni iznutra, svako za sebe, svako u svojoj sferi odgovornosti, a ipak svi zajedno – u smjeru zajedničkog dobra.