TESANJ.NET stranica grada
Vrijednosti bez prakse ostaju riječi;
praksa bez vrijednosti postaje opasna.
Gotovo da ne postoji društvo, religijska zajednica ili politički sistem koji ne polaže pravo na visoke etičke ideale. Riječ je o pravdi, istini, dostojanstvu čovjeka, solidarnosti i odgovornosti kao o neupitnim temeljima zajedničkog života. Ipak, svakodnevno iskustvo pokazuje da se stvarno ponašanje vjernika, građana i institucija često udaljava od tih proklamovanih vrijednosti. Taj jaz između ideala i prakse jedna je od ključnih moralnih kriza savremenog društva.
Kod vjernika, deformacija se najčešće javlja u obliku formalizma. Vjera se svodi na obrede, identitet ili pripadnost, dok etički zahtjevi ostaju selektivni. Milosrđe vrijedi „za naše“, pravda se traži za sebe i svoje, a istina se prilagođava vlastitim uvjerenjima i stavovima. Takav pristup ne negira vjeru, ali je lišava njene najdublje svrhe: preobrazbe čovjeka. Kada vjera prestane biti korektiv ponašanja, ona se pretvara u simbol bez sadržaja.
Građanin, s druge strane, često relativizira etiku kroz pragmatizam. Pravila su dobra dok ne smetaju ličnom interesu, a odgovornost se rado prebacuje na „sistem“, „politiku“ ili „okolnosti“. Sitna nepoštenja, toleriranje nepravde i ravnodušnost prema slabima postaju normalizirani obrasci. Tako nastaje kultura minimalne odgovornosti: dovoljno je ne činiti „veliko zlo“, dok se moralna pasivnost više ne doživljava kao problem.
Najdublje i najopasnije deformacije javljaju se na razini institucija. Kada selektivna pravda, netransparentnost ili neosjetljivost prema ljudima postanu dio sistema, etički deficit prestaje biti individualni propust i prerasta u društvenu strukturu. Institucije tada ne samo da ne ispravljaju ljudske slabosti, nego ih legitimiraju i reproduciraju. Povjerenje se gubi, a cinizam postaje dominantan društveni stav.
Važno je naglasiti: problem nije u nedostatku vrijednosti. Naprotiv, etički principi su jasno formulirani u religijskim tradicijama, ustavima i međunarodnim deklaracijama. Problem je u nedostatku dosljednosti, konzistentnosti. Etika bez samokritike postaje ideologija, a vrijednosti bez odgovornosti – prazne riječi.
Prvi korak prema smanjenju ovog jaza nije u novim pravilima, nego u povratku jednostavnom pitanju: koliko su moje riječi, odluke i institucije koje podržavam u skladu s vrijednostima koje javno zagovaram? Bez tog pitanja, nijedna reforma neće biti dovoljno duboka – ni vjerska, ni građanska, ni institucionalna.
Etička obnova ne počinje ni u zakonima, ni u institucijama, ni u velikim deklaracijama, nego u ličnom preuzimanju odgovornosti. Tek kada vjernik dopusti da ga vjera mijenja, građanin prihvati da etika počinje tamo gdje prestaje lična korist, a institucije se otvore stvarnoj odgovornosti prema čovjeku, vrijednosti prestaju biti apstraktni ideali i postaju živa praksa. U suprotnom, nastavit ćemo živjeti u društvu koje se poziva na visoke principe, ali se s njima rijetko susreće u stvarnosti.
