TESANJ.NET stranica grada
_________________________________________________________________________
Centar za kulturu i obrazovanje je prošle godine objavio knjigu Momčila Spasojevića »Dan kada je umirao pjesnik: tešanjske priče«, a u izdanju iste tešanjske ustanove upravo je objavljena i Spasojevićeva knjiga »Radost otkrivanja: tešanjski razgovori«. Iz ove knjige donosimo autorov uvodni tekst
_________________________________________________________________________
Knjiga bi morala biti sjekira za zamrznuto more u nama.
(F. Kafka)
Pisati treba samo onda kada se u tome osjeća zadovoljstvo. Napisano se prije svega treba dopasti samom piscu, a onda i drugima. Tada ono što je napisano ima svoj smisao. Kada su u pitanju eseji, to je teže, ali Ogledi Mišela Montenja potvrđuju da i oni itekako mogu biti zanimljivi, pogotovo kod čitalaca višeg stupnja obrazovanja. U ovoj skromnoj knjizi riječ je o stvaralaštvu književnika koji su rođeni u Tešnju ili o onima koji su ostavljali tragove u kulturi toga mjesta i kulturi i književnosti uopšte, a o kojima je Centar za kulturu i obrazovanje u Tešnju organizovao simpozijume i promocije, ili im je objavljivao knjige. Uvijek sam se rado odazivao na te manifestacije, jer je Centar dobar i odgovoran domaćin. S vremenom su mi se smanjile mogućnosti da se krećem i živio sam svakodnevnim, gotovo neaktivnim životom, pa su me pozivi na kulturne manifestacije iz Tešnja veoma radovali, jer sam se zbog njih osjećao još uvijek potrebnim.
Radovi objedinjeni u ovoj knjizi plod su tih susreta. Ako se ima na umu da je čovjek samo ono što je rekao, moglo bi se zaključiti da ona više govori o svom autoru nego o onima i onome na što se odnosi, odnosno o autorovom viđenju stvaralaštva drugih. Trudio sam se da u tom stvaralaštvu istaknem ono što je najvrednije, sa sviješću da ništa od onog što je u literaturi vrijedno ne bi trebalo zaboraviti. Stoga ova nevelika zbirka ogleda i osvrta iziskuje makar i skroman uvodni komentar radi budućih čitalaca, ako ih bude, kako u pogledu njene namjene tako i kompozicije i sadržine.
Ako ništa drugo, tekstove ovdje sakupljene vezuju aktivnost Centra za kulturu i obrazovanje i sam Tešanj. Većina ih je ranije objavljena, a pisani su uglavnom na poziv drugih, prvenstveno podstaknuti nekom prigodom i u određene svrhe. Bez reda u vremenu, nižući se gotovo sami od sebe, ovdje su doneseni po hronologiji nastanka.
Mudri Ivo Andrić će kazati da “u strahovitoj lomljavi i prolaznosti svega i nemogućnosti da živimo mirnoćom biljke, svijetlim i dubokim životom, iz niskog života ponekada nas nešto iznenada, bar za trenutak, natjera da se sjetimo prošlosti u kojoj, u starosti, još jedino možemo pronaći daleke odsjaje ljepote”. Tešanj ima nešto takvo, što slična mjesta nemaju, a prije svega osjećanje uravnoteženog i spokojnog života i neko dobro koje se nije gubilo ni u najtežim trenucima istorije na ovim prostorima. Mnogo je sabura trebalo da se očuvaju strpljenje i dostojanstvo u tim nevoljama. Tu ni najveći siromah nije mogao izgubiti ono što je pravo blago: jednostavnost i mir duše.
Sakupljajući sada rasuta zrnca sjećanja, čini mi se da sam se sa odsjajem te kulture sreo već pri prvom dolasku u Tešanj, u ćirinom kupeu u kome je jedna djevojka s plavim pletenicama zaneseno čitala neku knjigu. Idući pješke od Jelaha prema Tešnju, ispred jedne avlijske kapije na Krndiji, kojom se tog septembarskog dana širio miris svježeg pekmeza, moj stariji brat poveo je razgovor sa drugom iz zanatske škole o nekom filmu koji se tih dana davao u tešanjskom bioskopu. Brzo sam u tom malom mjestu, u kome je pulsirao šarolik i intenzivan život, postao član lokalne biblioteke i čest posjetilac filmskih predstava. Imao sam svoje najdraže pisce i veliko poštovanja prema knjigama u kojim se slavila radost života. Tako sam rano osjetio neodoljivu magiju riječi i pokušavao da i sam živim nekim sebi svojstvenim stvaralačkim duhom što, istina, nije davalo nikakvu nadu za uspjeh. Ipak, bile su to lijepe godine moga života, ali tada nisam toga bio svjestan, jer takve stvari nikada se ne znaju dok se s njima živi.
Tešanj se oporavljao od gubitaka koje mu je nanio Drugi svjetski rat. Bilo je malo obrazovanih ljudi, pa je 1961. godine otvorena gimnazija, koja je počela da daje značajne rezultate i na polju kulture. Mjesto su počele posjećivati ugledne i značajne kulturne ličnosti i društva. U kulturnom životu Tešnja značajno mjesto zauzimali su bioskop i pozorišna umjetnost, što se ispoljavalo kroz djelovanje amaterskog pozorišta koje je u gradu brzo postalo veoma značajna kulturna institucija čiji je repertoar iz sezone u sezonu postajao sve bogatiji i raznovrsniji. Za mojih gimnazijskih dana, početkom šezdesetih godina, pojavila se manja zbirka pjesama Muse Ćazima Ćatića, pjesnika originalnog i blistavog dara, štampana u Zagrebu, a onda i njegova sabrana djela u dvije knjige, čiji je izdavač bio Narodni univerzitet, preteča današnjeg Centra za kulturu i obrazovanje. Izašla je i omanja knjižica pjesama mladih lokalnih stvaralaca pod naslovom Nade, pa dvije brošure o amaterskom pozorištu. Počela je da se posvećuje pažnja zaštiti kulturnog naslijeđa, pojavljuje se Radio-Tešanj, te humoristički list Bockalo… I tako je krenulo.
Kao vjetar prolazilo je vrijeme, prilike su se mijenjale. Devedesetih godina prošlog vijeka jedan svijet se rušio. To je mijenjalo i ljude. Ljudi odrasli i odgajani u socijalizmu bili su aktivni, borbeni, zdravi, puni životne radosti, za koje je rad jedini smisao života, ali istovremeno duhovno prilično siromašni, a za ocjenu potonjih generacija još je rano.
Tešanj je imao dugu i bogatu istorijsku i kulturnu tradiciju – koja se nije zapisivala, te se brzo i zaboravljala. Stoga je sasvim razumljivo opredjeljenje Centra za kulturu i obrazovanje da se osvijetle kulturni tragovi prošlosti i odmah zapisuje i štampa ono što se na tom polju dešava. Direktor ove ustanove pjesnik Amir Brka svjestan je da ono što se čini nemogućim zahtijeva samo malo više odvažnosti, pa da se znatno pomjere granice kulturnih dešavanja i prerastu u proljeće raskošnog duhovnog bogatstva. Na čelu s njim, ova ustanova prepoznala je da je kultura odraz identiteta, tradicije i svijesti o samom sebi, ali i da bi, osim pouka o prošlosti, trebala da nas veže i sa trenutkom u kome živimo, kao i sa budućnošću. Osim što nas vezuje s nama samima, kultura bi trebala da bude i spona s drugim i drugačijim kao zajednički imenitelj čovječnosti. Stoga Centar organizuje skupove i okuplja ljubitelje knjige i znanja, gdje se razmjenjuju i iznose ideje s ciljem daljeg podsticanja i razvoja kulture. To uliva nadu da će ponovo živjeti i lijepe umjetnosti i nauka. Osvjetljavati jučeršanjicu nije dovoljno da se poboljša današnjica i ide u korak s vremenom, stoga ova ustanova veliku pažnju posvećuje i savremenom trenutku u kulturi. Tako je buktinja napretka počela da jače obasjava ovo mjesto, čineći ga nadaleko prepoznatljivim kulturnim svjetionikom.
U ovoj knjizi su moje uspomene i razmišljanja o pojedinim autorima i njihovom stvaralaštvu. Ovi radovi nastajali su iz duboke unutrašnje potrebe, bez obzira na konkretni povod. Svaki od njih nošen je duboko u mislima prije nego što je stavljen na papir. Ovdje sam tražio i nalazio one pojedinosti koje najbolje kazuju suštinu stvari. U njima su posebno do izražaja došli moralni odnosi – kako da čovjek postane bolji, čestitiji, pametniji, inventivniji, šta je stvarna ljudska vrijednost u poplavi niskosti, egoizma i drugih slabosti.
O Todoru Vujasinoviću slušao sam dosta od njegovih kumova Tanasića koje je nekoliko puta posjetio i kada je bio u vrhu jugoslavenske vlasti, a njegova žena dolazila je još češće, nekoliko puta i sa suprugom Moše Pijade.
Ćamil Sijarić je takođe često posjećivao Tešanj i na mene je ostavio izuzetan utisak kao izvanredan čovjek i usmeni pripovjedač, ali i kao pisac. Ono što je kazivao ne može se zaboraviti.
Rešad Kadić je romaneskno tematizirao okupaciju Bosne i Hercegovine koja je na stanovništvo Tešnja ostavila možda najsnažniji i najupečatljiviji utisak u viševjekovnoj istoriji. Ono što Kadićev roman čini posebnim jest to što je u njemu istorija najmanje važna.
Mustafu Ćemana blisko sam poznavao od dana kada je radio na afirmaciji pjesničkog djela Muse Ćazima Ćatića, formiranju izuzetne biblioteke Gimnazije, otkupu biblioteke Hamida Dizdara, izradi bibliografije Tešnja i izdavanju almanaha Tešnjak. Knjiga o njemu, koja je objavljena u izdanju Centra za kulturu i obrazovanje, izraz je zahvalnosti za ono što je dao tešanjskoj kulturi.
Sa Vojislavom Vujanovićem vezivali su me neki zajednički prijatelji. Na skupu o njegovom djelu kazao mi je da “malo šta drugo ostaje važno”, misleći upravo na taj simpozijum. Umro je tri godine nakon toga.
Kemala Mahmutefendića poznavao sam kao vrlo skromnog čovjeka, ali izvanrednog pjesnika koji mi se činio lično nesrećan. U kraćoj šetnji za simpozijuma o njegovom književnom djelu, od Doma kulture do nove zgrade Biblioteke, kazao mi je: “Kad su Goti osvojili Grčku, poštedjeli su namještaj i biblioteke kako bi Grci sjedili i dokoni čitali.”
Jozefinu Dautbegović poznavao sam kao nastavnicu na Tešanjci. Još tada je “pravila” poeziju od onoga čega nema i što joj je nedostajalo, a koju je podizala na nivo univerzalne vrijednosti.
A tek sada uviđam da sam malo pisao o poeziji Amira Brke, čiji je život obilježen stvaralaštvom, možda i zato što su drugi o njemu pisali mnogo bolje nego što bih ja to umio.
Svojim prvim romanom Sanja Radulović potvrdila je da porok uvijek ima svježe i mlado lice.
Kao vrlo talentovan pisac mlađe generacije, Haris Sejdić bio je za mene pravo otkriće.
Samo ljudi bogate stvaralačke prirode imaju sposobnost da se živo i duboko zanimaju za stvari za koje nemaju nikakvog ličnog interesa i koje čak ni njihovoj sujeti ne ugađaju. Svako dobro umjetničko djelo teži za nekim ljepšim svijetom, i ta čežnja je snažnija što su očajanje i bol dublji. To je još nužnije kad se ima u vidu da živimo u najgušćoj sitnoj kiši jadikovanja, dobu punom prevara, oholosti i zavisti. Vremenu boljki i prokletstva, vremenu bez časti, bez pravog mnjenja. Dobu tuge koja život skraćuje. I ne samo da život malih i siromašnih ljudi prolazi u nesigurnosti već je i život onih imućnijih, novih bogataša, izložen stalnoj opasnosti i naglim sudbinskim promjenama.
Na skupove u Tešanj, koji su obično organizovani u decembru, odlazio sam po snijegu i hladnoći i vraćao se živ i zdrav, ali toga što sam govorio niko se više ne sjeća, pa gotovo ni ja sam. I eto, zahvaljujući Centru za kulturu i obrazovanje, to je sada objavljeno kao knjiga – a knjige traju, makar i za kratko.
Čelinac, 8. oktobar 2025. godine
