TESANJ.NET stranica grada
Kada se negiranje države ponavlja dovoljno dugo,
ono prestaje biti incident i postaje politika.
Kontinuitet političkog djelovanja Milorada Dodika prema Bosni i Hercegovini ne može se razumjeti kao niz izolovanih incidenata, afektivnih istupa ili predizbornih retoričkih ekscesa. Naprotiv, riječ je o dugoročno dosljednoj političkoj strategiji čiji je osnovni cilj delegitimizacija države Bosne i Hercegovine, slabljenje njenih institucija i postepena normalizacija ideje njenog razdruživanja. Knjiga „Dodik – čuvar Srpske“ autora Ljubojevića iz 2010. godine, predstavlja analitički doprinos razumijevanju političkog djelovanja Milorada Dodika, ne kao skupa ad hoc reakcija, već kao dugoročno utemeljenog projekta. Centralna teza autora jeste da Dodik ne djeluje primarno kao klasični entitetski lider unutar ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, već kao politički akter čija je osnovna funkcija očuvanje trajnog konflikta s državom kao takvom. U tom smislu, Republika Srpska u njegovom diskursu ne postoji kao dio složenog ustavnog sistema, već kao politički instrument stalnog osporavanja tog sistema koji traje gotovo dvije decenije.
U tom kontekstu, posljednje Dodikove javne izjave ne predstavljaju nikakvo iznenađenje, već logičan nastavak već etabliranog diskursa. Riječ je o govoru koji kombinuje otvoreno negiranje državnih institucija, prijetnje napuštanjem ustavnog poretka i retoriku duboke etničke polarizacije. Posebno je zabrinjavajuće što se takav govor sve manje prikriva institucionalnim jezikom, a sve češće poprima oblik direktnih poruka koje ciljaju emocije i strahove biračkog tijela. Ljubojević jasno pokazuje da se Dodikova politika ne iscrpljuje u povremenim secesionističkim izjavama, već da ima strukturu: delegitimizacija državnih institucija, relativizacija Dejtonskog sporazuma, proizvodnja osjećaja ugroženosti i personalizacija političke moći. Država Bosna i Hercegovina se u tom narativu prikazuje kao nametnuta, neprijateljska i privremena, dok se entitet gradi kao jedini autentični okvir političkog i nacionalnog identiteta jednog naroda.
Ponovne najave o povlačenju iz državnih institucija, ukidanju pravosudnih organa na državnom nivou i vraćanju entitetske vojne strukture dodatno potvrđuju da se radi o strategiji permanentne krize. Kriza se ne koristi kao sredstvo rješavanja problema, već kao trajno političko stanje koje omogućava mobilizaciju birača i očuvanje moći. U tom smislu, Dodik ne djeluje kao akter koji traži kompromis, već kao političar koji stabilnost doživljava kao prijetnju vlastitom političkom opstanku. Posebno zabrinjava činjenica da ovakav diskurs vremenom postaje normalizovan. Kada se prijetnje secesijom, negiranje države i vrijeđanje čitavih kolektiviteta ponavljaju dovoljno često, one prestaju biti šokantne i počinju se percipirati kao „političko mišljenje“. Time se pomjera granica prihvatljivog javnog govora i potkopavaju temeljne vrijednosti političke zajednice. Stoga je Dodikovo kontinuirano omalovažavanje i vrijeđanje Bošnjaka kao naroda odavno preraslo u politički alat dehumanizacije, protivustavnog djelovanja, mržnje i nasilja.
Kontinuitet Dodikovog djelovanja protiv Bosne i Hercegovine ne ogleda se samo u njegovim riječima, već u upornom nastojanju da se država predstavi kao privremena, nelegitimna i suvišna. Upravo u tom kontinuitetu leži najveći izazov: ne u pojedinačnoj izjavi, već u dugotrajnom procesu razgradnje povjerenja u samu ideju zajedničke države. To bi trebali razumjeti svi bh političari ali i uticajne javne ličnosti te tražiti zajednički način djelovanje prije nego što do dođe do nove tragedije.
Raduša, 10.2.2026
Fuad Šišić
