Odgovornost nije teret funkcije,
nego mjera njene opravdanosti.
Ljudi su različiti; hadžije su ljudi; stoga su i hadžije različite. Sama riječ hadžija izvorno označava osobu koja je obavila hadž, petu islamsku dužnost za one koji su je u mogućnosti izvršiti. Međutim, kroz historiju je ovaj religijski pojam prerastao u kulturnu oznaku identiteta i društvenog statusa. U različitim kontekstima on nosi značenje duhovne zrelosti, društvenog ugleda, pa čak i simboličke ili ironične distance. Ipak, u svojoj normativnoj srži, hadžija bi trebao biti sinonim odgovornog čovjeka.
Odgovornost, međutim, danas sve češće ustupa mjesto pragmatičnim rješenjima, kratkoročnim interesima i logici očuvanja pozicija. U javnom prostoru i unutar organizacijskih struktura primjetan je trend relativizacije normi i prilagođavanja procedura trenutnim potrebama. Takvo stanje ne proizvodi samo institucionalnu slabost, nego i postepeni gubitak povjerenja – najvažnijeg kapitala svake zajednice.
Ako se pravila mogu nekažnjeno kršiti, malo toga ostaje što pojedinca može zadržati u okvirima odgovornog djelovanja. Ova pojava nadilazi granice jedne institucije; riječ je o širem društvenom obrascu u kojem je lakše pronaći opravdanje nego preuzeti odgovornost. U svakoj organizaciji nivo odgovornosti mora biti proporcionalan nivou ovlaštenja. Ovlaštenje bez odgovornosti prerasta u samovolju, dok odgovornost bez stvarnih ovlasti postaje prazna forma. Hijerarhija u organiziciji danas ima smisla samo ako su uloge jasno definirane i ako postoji stvarna mogućnost nadzora i korekcije.
Problem nastaje kada praksa odstupi od temeljnih normi, a to odstupanje postane uobičajeno. Ustav ili statut jedne organizacije predstavlja njen najviši normativni okvir; niži akti trebaju ga razrađivati, a ne potkopavati. Kada se neformalnim autoritetima ili praksama šire ovlasti mimo ustavne intencije, dolazi do erozije institucionalnog poretka. U tim pravilima nigdje ne stoji da je hadžija osoba oko koje se vrte svi drugi, niti da lični ugled može zamijeniti institucionalnu proceduru. Zamjena jednog hadžije drugim, uz zadržavanje iste neformalne prakse, ne mijenja suštinu – samo normalizira slabost sistema.
Odgovornost nije samo moralna kategorija, nego i organizacijski princip. Ona zahtijeva jasne mehanizme izvještavanja, monitoringa i evaluacije. Ako izabrani organ ne koristi mogućnost (i obavezu) da utiče na plan rada ili čak nema mogućnost da utiče, ili ako ne reagira odgovorno na izvještaje o radu, tada odgovornost ostaje deklarativna. Institucije koje ne razvijaju autoritativne i snažne mehanizme gube sposobnost samokorekcije. Bilo da se radi o hijerarhijskim odnosima (vertikali) ili partnerstkim odnosima (horizontali).
U konačnici, razlikovanje moralne i institucionalne odgovornosti ključno je za očuvanje integriteta svake zajednice. Moralna savjest je vrijedna, ali bez normativnog okvira i procedura ostaje nedovoljna. Odgovornost je mjera ozbiljnosti zajednice prema samoj sebi – a povjerenje njen jedini trajni kapital.
Raduša, 11.2.2026
Fuad Šišić
TESANJ.NET stranica grada