TESANJ.NET stranica grada
Znanje koje ne vodi odgovornosti ostaje nedovršena spoznaja.
Iskustvena spoznaja života u Bosni i Hercegovini, u periodu od 1990. do 2025. godine, ne može se razumjeti izvan složenog odnosa historijskih trauma, društvene tranzicije i duboko ukorijenjenih kulturnih obrazaca. U tom kontekstu, ljudi ovdje imaju jedan interpretativni okvir kao svjedočanstvo o egzistencijalnoj istini života u prostoru obilježenom prekidima, gubicima i stalnim traženjem smisla. Spoznaja, u ovom slučaju, nije apstraktna kategorija niti rezultat formalnog obrazovanja, već proces koji se oblikuje kroz iskustvo rata, poraća i dugotrajne društvene neizvjesnosti. Devedesete godine donijele su radikalan diskontinuitet: raspad dotadašnjeg sistema vrijednosti, nasilje i gubitak osnovne sigurnosti. U takvim okolnostima, znanje o životu postaje neposredno, gotovo instinktivno – ono se ne uči iz knjiga, nego iz preživljavanja. Naravno, nisu svi bili u istoj situaciji, i nisu svi imali iste patnje i stradanja.
U postratnom periodu, ova spoznaja dobija novu dimenziju. Mir ne donosi nužno stabilnost, već otvara prostor za kompleksne društvene procese: tranziciju, fragmentaciju identiteta i borbu za ekonomsku i socijalnu sigurnost ali i za revitalizaciju vrijednosti. Iskustvo života nastaje između sjećanja i zaborava, između nade i razočarenja. Država Bosna i Hercegovina je opstala ali njene institucije jedva ostale na nogama, bez snage i zajedničkih ciljeva. U takvom ambijentu, pojedinac razvija specifičan oblik praktične mudrosti, koja se temelji na prilagodljivosti, ali i na unutrašnjem otporu prema gubitku dostojanstva. Koliko u tome uspijeva je posebna priča. Do 2025. godine, može se uočiti kontinuitet ove iskustvene spoznaje, ali i njena transformacija. Generacije koje nisu direktno proživjele rat nasljeđuju njegove posljedice kroz narative, institucionalne slabosti i društvene obrasce. Njihovo znanje o životu nije više iskustvo neposredne opasnosti, ali jeste iskustvo dugotrajne neizvjesnosti i ograničenih perspektiva. U tom smislu, javna politika nije uspjela naći odgovor, nego kontinuirano ukazuje na trajnu napetost između stvarnosti i nade, između individualne sudbine i kolektivne historije, između borbe za vlast, uticaj, imetak i gubitka elementarnog ljudskog dostojanstva.
Ključno obilježje ove spoznaje jeste njena etička dimenzija. U uslovima narušenih sistema vrijednosti, pojedinac je primoran samostalno oblikovati kriterije ispravnog djelovanja.
Iskustvo života postaje temelj moralnog rasuđivanja, gdje se istina ne mjeri isključivo formalnim normama, već autentičnošću proživljenog. U tom okviru ostaje otvoreno temeljno pitanje: da li je moguće, uprkos svim izazovima, očuvati ljudskost.
Savremeni politički diskurs dodatno opterećuje ovaj prostor kroz ponavljajuće obrasce međusobnih optužbi i delegitimizacije. Iako razlike među akterima postoje, retorički obrasci često se svode na slične narative: optužbe za popuštanje, za vanjske uticaje, za korupciju ili za blokadu razvoja. Takva komunikacija ne doprinosi izgradnji povjerenja niti artikulaciji zajedničkih ciljeva. Stoga se kao nužnost nameće potreba za redefinisanjem javnog prostora kroz jasno komunicirane dugoročne i kratkoročne ciljeve, kao i kroz jačanje kulture saradnje i odgovornosti. Napredak u tom pravcu predstavlja zajednički dobitak, dok svaki zastoj ili nazadovanje ostaje kolektivni gubitak – posebno za one koji Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao svoj trajni društveni i egzistencijalni okvir.
Iskustvena spoznaja života, stoga, nije samo refleksija prošlosti, već aktivni princip razumijevanja sadašnjosti i oblikovanja budućnosti. Ona predstavlja spoj bola, otpornosti i nade, ali i trajni podsjetnik da znanje, ukoliko nije praćeno odgovornošću, ostaje nedovoljno za izgradnju održivog i pravednog društva.
Raduša, 29.3.2026
Fuad Šišić
