TESANJ.NET stranica grada
DOBRI DUH TEŠNJA
Bog mi je svjedok da sve što vam pripovijedam nosi težunu i vrijednost testamenta. Sve kazujem iskreno i s dobrim naumom, neželeći nikoga da uzdignem niti ponizim. Rođen u Tešnju u onoj kučici u Tabacima što još uvijek odolijeva nasrtajima vremena, krenuo sam u život osokoljen kreativnom energijom kojom zrači ovaj grad i ispunjen dobrotom i plemenitim namjerama. Ali nikad nisam zaboravio dobri moj komšiluk, niti osobe kao što su bili krepka i mudra Ibrahimaginca, koja je u 104. godini dobila nove zubiće, Nazaraga Smailbegović i njegova dobrohotna supruga koja je imala zlatno srce, Arifaginca Ćehajić, Bajraktarevići, sirota Đulsa koja je bila sluškinja Ademage Mešića i iz njegovog doma ponijela teško životno breme o kome nikada nikome nije kazivala, telal Muho koji je znao zagledati se u čašicu, siroti ratni muhadžeri Bašići, doktor Ljahov koji je bio spreman u svako doba noći i dana da dođe kući oboljelom a koji je silno volio hurmašice i baklave moje majke efendince Đule, učiteljice Natalija i Zlata, moj dobri tetak krojač Ibrahim-Ibro Mujagić, dragi Ajanovići, Galijaševići, Kantići, Pobrići, Turalići, Hodžići, Bukvići, Deljkići, Korajlići, Šehagići i drugi.
Pripovijedat ću vam o tužnim sudbinama gradskih lere Sulje Kiše, nesretne Stane, koja je u gradu osvanula iz niotkuda i o kojoj niko nije znao ništa, o sirotom Aširu koji je za bajramskih blagdana isao od kuće do kuće i pjevao “Udade se Selvija…”, o neuspješnim pokušajima uvođenja vodovoda, formiranju vatrogasne čete, o pionirskim sletovima na Usori i prvomajskim urancima na Crnom vrhu, o uplakanim tužnim ratnim domcima koji su pravili savršene kamene klikere i o mom prijatelju među njima Dragoljubu Čikiću, o otvorenju prve plesne ploče u parku i koji prvi plan zaplesao na njoj, o dobrovoljnim akcijama i izgradnji zgrade gradskog bioskopa, o strahovima u vremenu kada je gradom vladala OZNA, o mojim pametnim kozama Zlatki i Sjanki, Hundurovoj kovačnici i formiranju TOŠKA, bogatim berbama u jesenjim danima u kojima je Tešanj mirisao na pekmez, o raspjevanim večerima dostojnim bezbrižnim narodnim svecanostima u kojima su se komušali kukuruzi, o prelijepim avlijama i cvjetnjacima, o vitalnom tešanjskom duhu i zabranjenim ljubavima…
Bože, kako su ta davna vremena bila lijepa i nezaboravna!
Za deset godina koje sam proveo u Tabacima, udahnuo sam čudesnu mistiku prohujalih vremena i probudio vrtloge neiscrpne detinje znatiželje, koji su mi – kako sam postajao stariji i zreliji – širom otvorali kapije nepoznatog materijalnog i duhovnog svijeta. Odveli me da tragam za odgovrima na najsuptilnija pitanja pohranjena u svetim knjigama, analima najstarijih civilizacija i izblijedilim legendama i tradicijama nebrojnih naroda.
Neka svoja fascinantna saznanja, koja ce moderna znanost još dugo osporavati, duboko su ukorjenjena u tešanjskim tradicijama i vremenu kada sam kao dijete tek počinjao shvatati suštinu života; da izvan porodičnog doma i rodne kuće, kao u kakvoj bajci, postoji jedan beskrajno veliki svijet prepun izazova i nepoznatih tajni. O tome sam već pisao u mnogim svojim knjigama, novinskim serijalima i televizijskim dokumentarcima, pa ne zamjerite ako ih u nekim nužnim prilikama ove autobiografske pripovijesti o Tešnju budem ponovljao.
Jedna od njih je i priča o Ademagi Mešiću za koga se u gluhim nocima bez svjetla, radija i televizije, šaputalo da je izlijegao duhovnog slugana, hudama, koji mu je pomogao da stekne veliko bogatstvo, ugled i uticaj na kulturnoj i političkoj sceni Bosne i Hercegovine.
Tu priču u različitim verzijama slušao sam najčešće kriomice, ispod jorgana, na sijelima na kojima su se u našoj kući okupljale znane i neznane komšije. Pričale su se i druge ništa manje fascinante priče o strašnim alama, utvarama i prikazama; ponekad o tajanstvenim džinima i melecima; o opakim noćnim morama i kudretfenjerima. Pojavljivanja utvara i prikaza su se obično vezivale za Satru gradinu sa koje su se, navodno, u gluha doba mračnih noći bez mjesečine znali čuti strašni jauci i zapomaganja mučenih i pogubljenih nesretnika, koja su se na neki čudni način zadržala iz turskog vakta sve do našeg vremena.
Kasnije, kada su me znatiželje počele nosati po divljim i neistraženim krajevima naše planete, osvjedočio sam se da i drugi narodi imaju gotovo identične strahove i vjerovanja: beduini u pustinjskim prostranstavima; posljednji lovci na ljudske glave iz uzbudljive Amazonije; mudre lame iz tajanstvenih tibetanskih lamaserija; derviši iz anadolskih tekija; vračevi zagonetnih Dogona iz žarkog Malija; posljednji šamani sa Anda i Papue Nove Gvineje…
I ne samo oni: istražujući po zapuštenim i prašnjavim bibliotekama daleke Sane, Lase, Leha, Nju Delhija, Katmandua, Pekinga, Kuskoa, Meksika, Kaira, Bagdada, Srinagara, Kita, Istambula…, i obilazeći arheološka nalazišta širom svijeta – od Mezopotamije i Egipta do Harape i Mohendžo-dara na obalama svete rijeke Ind, Kine i Perua, Srednje Amerike i Uskršnjih otoka, Polinezije i Mikronezije, Melanezije i Indonezije – osvjedočio sam se da su i svi narodi prošlosti, čak i oni koji su doživjeli zvjezdane trenutke civilizacijskog razvoja, poput Sumerana, Babilonaca, Egipćana, Kineza, Inka, Grka, Rimljana i drugih, čvrsto vjerovali da se njihova vremensko-prostorna realnost u kojoj žive, duboko prožima i prepliće sa čudesnim svjetom duhovih bića različitih priroda, osobina i nauma.
Da su šaputanja o hudamu Ademage Mešića mogla biti vjerodostojna uvjeravao me i profesor doktor Muhamed Filipović, neka mu je lahka zemlja bosanska.
NASTAVAK SLIJEDI
