Sredinom ‘60-ih godina prošlog vijeka, sa ovih naših prostora, išlo se”Prijeko”-u Banat,Srem i Bačku u berbu kukuruza.Berba je trajala po dvadesetak dana, a “naši berači” su dobijali podobar procenat od ubranog kukuruza.
Ćirina “UNRRA”- lokomotiva dovlači, tako, na pomoćni kolosijek željezničke stanice u Tešanjci,vagone prepune “kukuruza od ušura”.
Živo bi bilo tih dana na stanici. Redovi zaprežnih volovskih kola čekaju na pretovar. Mijat rukovodi operacijom istovara i podjele. Otresit je to i energičan ljudina, ali dobre duše, i s jako izraženom empatijom prema djeci. Znao je on, kada susretne dječurliju, sići sa svoga Pretis bicikla, podjeliti im po Kandit šećernu tablu-Plavi 9, ili poneku tvrdu Kanditovu karamelu. Ako bi pak ponestalo tih slatkih đakonija, on bi ujednačenim ritmom potjerao bicikl do trgovine, obnovio zalihu, i nastavio je dijeliti. Kao da mu je to bila obaveza.
Znao je on, bogami, onako k'o usput iz Jelaha, iz Ilijine trafike, donijeti i udijeliti nam poneki Crtani roman, Zagora… Takav je bio.
Takav je, evo, i danas, dok rukovodi podijelom pristiglog kukuruza.
Godina 1964. bila je očito rodna godina, jer nikada do sada nije pristiglo “iz Prijeka” toliko vagona kukuruza! Valja to istovarit!!!
Mijat sjedi na nekakvom sandučiću ispod ogromne lipe,i plajvazom zapisuje nešto u teku.
Nas, desetak razdraganih dječaka i momčića krenuli u polje da se “igramo lopte” Skužnu nas On, zovnu k sebi,te nam dade “ponudu”:
“Hajd pomozite da istovarimo ovaj vagon,a za nagradu vodim vas večeras u kino! ” -“Jupiiii! “, uskliknusmo uglas. Jer večeras, baš kao naručen “igra kaubojki film ” – Čovjek koji je ubio Liberti Valansa!
Đacima je “zabranjen ulaz”! Ali, kad vas Mijat uvodi – svi zašute!
Zašuti i onaj dobroćudni Mirso “Špico” što naplaćuje ulaz.
Uz neviđeni elan,veselo uz smjeh,krećemo u akciju istovara vagona.
Radnički univerzitet Doboj je “davao pokretna kina” u Stanarima, Tešanjki, Osječanima, Johovcu i Kotorsku Četvrtak je bio rezervisan za Tešanjku. Tada bi IMV-ov kombi u Zadružni dom dovlačio ručni kino-projektor sa zvučnicima,a u jednom smb sanduku još i prateću opremu i koturove (“kola”) sa filmskom 16-mm trakom. Onaj veći zvučnik bi prvo “smjestili” na terasu zadružnog doma! I dok tako, Bariša “glanca ekran”, hoću reći četkom riba bočni zid, dotle Mirso premotava filmsku traku s kotura na kotur. Sa onog zvučnika trešti muzika.Svojevrsni je to telal, koji širu okolinu obavještava i poziva na večerašnju kino predstavu.
Stigli mi s istovarom do zadnje četvrtine vagona,nazire se njegov pod. Ali,pomalo i lipšemo. Mijat komanduje: Pauza! Ode nekuda. Stiže i nosi dvije flaše kiseljaka i punu šaku rum pločica. Okrijepismo se i krećemo dalje s istovarom. Ponestaje nam onog početnog elana,vagonski pod kao da bježi od nas. Pregorili smo.
Mijat, poput onog kuma u svatovima,posija punu šaku petodinarki po preostalom “žitu”. Kopamo šakama, prebacujemo kukuruzne klipove u “metarski sanduk”-blizu je pod. Nama u inat petodinarke se slile na samo dno. Evo ga-pod. Pokupismo petodinarke.
Umorni polegosmo po onom žutom zrnevlju,okrunjenom sa zlatnih hibridnih klipova. Ne žulja nas. Premoreni smo. Idemo sada kući na kupanje i oporavak. Jer, Mijat nam je rekao: Zbor je u pola šest! Šest je sati. Špico trpa “pazar”od ulaznica u poklopac onog kotura od trake. Sad ga sa preostlim ulaznicama prebacuje u kožnu torbu.
Ide projektoru,koji je smješten na pult šanka čitaonice i objektivom usmjerenim na onaj bočni zid-“ekran”.
Upali on projektor,na zidu se pojavi svjetli otisak trapeznog oblika. Špico taj trapez “izoštrava” laganim okretanjem prstena objektiva!
Mi dječurlija posijedali na pod, ispred prvih redova stolica, jer sve su stolice popunjene onim starijim posjetiocima.
Zvrka aparature-kreće film. Crno-bijela tehnika, pa su i titlovi teško čitljivi, ali snalazimo se mi već nekako – pratimo radnju filma.
Špico pravi cigaret pauzu, jer treba premotati traku na novi kotur. Zove one pušače s vana da uđu-film se nastavlja. Radnja filma sve je napetija. Dvoboj! Ne čuje se ni muha u čitaonici. Pucanj!!! Valansa pada mrtav! Odušak, ali provala oduševljenja! Gromak aplauz i glasni komentari: Ma, Džon Vejn je pucao! Nije nego…!!?
I sve tako,dok se Špico ne oglasi molećivim tonom:Tišinu, molim! Tne End! Svjetla se popališe! Mijata nigdje! Otišao je on još kod one najave, onog Directed by: John Ford. Ostavio nas da uživamo!
Do nedelje uveče, kada će nas, u koloni po dva, sada već uvesti u gornju čitaonicu da “na televizoru” gledamo Culeta i Boru, (Miju i Čkalju) u Lolinom”Ogledalu građanina Pokornog”! Upravnik škole i učitelj će samo blago klimnuti glavom-kao sve je OK. Značilo je to, da ćemo,mi đaci,odsada western seriju “Bonanzu” gledati bez one ranije upravnikove zabrane, jer serija ide u predvečenjem terminu!
Kad god u svojoj kućnoj DVD kolekciji kaubojaca ugledam omot:
“The Man Who Shot Liberty Valance”,sjetim se Mijata i petodinarke