Umjesto da se unaprijed brinemo,
bolje je da unaprijed razmišljamo i planiramo.
Winston Churchill
Planiranje je temelj dugoročne rukovodne i menadžerske orjentacije ali i temelj osposobljavavnja organizacije. Radi se primarno o važnosti samog procesa planiranja, osposobljavanju sudionika, kreiranje organizacijske kulture u pogledu na budućnost, kulture koja postavlja jasne ciljeve gdje organizacija treba biti u budućnosti i koja se nedvosmisleno i neupitno kreće ka tim ciljevima. Kontekst organizacije sve više donosi neizvjesnost i potrebu replaniranja, planiranja različitih scenarija kratkoročno i na duži period a nekada i do potpune izmjene ciljeva i indikatora napretka. Sve to jeste izazov ali ne smije biti opravdanje ili izgovor da se odustane od planiranja jer planovi nekada znaju biti beskorisni u novim okolnostima. Planovi će biti beskorisni samo ako nisu na vrijeme ažurirani, ako organizacija nije osposobljena da ih brzo mijenja, gotovo rutinski, te otvoreno, transparentno i brzo komunicira sa svim zainteresovanim sudionicima. Ako organizacija nije osposobljena za proces planiranja, onda će joj to biti teret i trošak, beskorisno gubljenje vremena i demotivacija.
Stoga je ovladavanje samim procesom planiranja od iznimne važnosti, bilo da se radi o strateškom planiranju, planiranju na nivou nekog projekta ili nečeg trećeg. Uz ovladavanje samim procesom potrebno je istovremeno raditi na osposobljavanju sudionika, na nivou razumijevanja procesa i svijesti ali i na nivou novih znanja i vještina. Uz to, inoviranje procesa planiranja uz podrške digitalnih alata i komunikacije treba da vodi jednoj organizacijskoj rutini koja je sposobna izvoditi tekuće aktivnosti ne samo radi tekućeg preživljavanja i tekućih koristi nego koje su istovremeno u funkciji planiranih ciljeva u budućnosti. To nije teorija, to su zahtjevi konteksta u kome se živi, zahtjevi međunarodnih standarda, zahtjevi stvarne potrebe održivosti na duže staze i neposredan uticaj na to što se očekuje u budućnosti.
To je prije svega izazov i odgovornost rukovodstva. Ako rukovodstvo nema svijest o značaju postavljanja jasnih ciljeva za budućnost, o osposobljavanju saradnika da bi se unutrašnje snage maksimizirale a unutrašnje slabosti otklonile i ostvario uticaj na putu ka tim ciljevima, ako rukovodstvo nema svijest o značaju utroška resursa ne samo da bi postojali tekući efekti nego da bi taj utrošak resursa značajno osigurao efekte na dostizanje postavljenih ciljeva, ako rukovodstvo nije spremno na transparentnu instrument tablu sa indikatorima napretka koji stoje naspram prijeđenog puta/vremena, naspram potrošenih resursa/troškova i nasrpam postignutog kvaliteta onda će biti veoma teško izaći iz stanja upiranja prstom u druge za nemoć, slabosti i zaostajanje koji neminovno nastaju.
Oni koji donose odluke treba da se preispitaju. Što bi rekao poznati učenjak Sulejman Bugari, da sami sebe nazovu sa mobilnog telefona na fiksni i preispitaju se da li im je važnija pozicija ili funkcija od organizacije, da li im je važnija pozicija ili funkcija od toga kakve prakse će ostaviti svojoj djeci, da li im je važnija tekuća korist od dugoročne održivosti. Ako bi ovu temu sveli samo na teren politike, onda je to već posljedica o kojoj govori profesor Senadin Lavić, 14.03.2021. godine za portal www.vijesti.ba: Čini mi se, nažalost, da je mnogo nesposobnih ljudi koji su na razne načine isplivali u vrhove stranaka i doveli do urušavanja političkih struktura i procesa. Oni ne nose nikakvu političku ideju, misao ili stav, već se ponašaju kao “posjednici vlasti i moći”, a svi ostali bi im trebali biti “podanici”. Nevjerovatno je da toliko ograničenih i bezobzirnih ljudi, muškaraca i žena, pliva vodama politike, s vrlo tankim političkim obrazovanjem, i privatizira institucije sistema i stiče neograničenu moć nad društvom. Sad svi hoće da postanu “političari” jer je to postao najunosniji posao! A politika bez velike ideje je opća propast za sve ljude u zajednici.