Nisi siromašan ako nemaš novac,
siromašan si ako nemaš snove.
nn
Sanjao sam čudan san. U snu razgovaram sa Predsjednikom. I u snu se čudim kako to da razgovaram sa Predsjednikom a on nije među živima. Ali eto…Predsjednik se pojavio u Tešnju, došao u Radušu, na vrh mahale, tamo gdje je bila naša stara kuća. Stare kuće više nema, osim u snu. Čudno je da se tu nalaze i ljudi koje dobro poznajem. Ali ti ljudi su prešli preko puta, s druge strane ograde i tamo nešto međusobno pričaju. Ja pitam Predsjednika, k’o da je živ: Mogu li Vas zagrliti? A on se samo osmjehnu i lagano raširi ruke. Tako smo se zagrlili. Poseban osjećaj. Nezaboravno. No Predsjednik ništa ne govori. Samo kao da je prisutan među nama, onako.
I onda se probudim. Razmišljam o snu. Meni se čini da se Predsjednik u snu čudio takvoj svojoj prisutnosti među nama. Onda nakon nekog vremena ponovo sanjam Predsjednika. I, ponovo se u snu pitam kako to da razgovaram sa Predsjednikom a on i dalje nije među živima. Ovoga puta smo u nekoj sali u Tešnju. Na Musali, ali kao da smo u sali koje nema. Ali ima nas. Ima nas dosta a kao da nas je malo. Čini se kao da smo se zbog nečeg sastali ali zbog čega ne znam. I kao da završavamo to zbog čega smo se sastali. A ja ni u snu ne mogu da šutim pa se čudim sebi zašto? Zašto i ja ne šutim ako već drugi šute? Pametan odgovor ne mogu naći. Kako vidim da smo na završetku nečeg zbog čega smo se sakupili, a sjedili smo, ustanem i počnem govoriti ne tražeći riječ ni od koga. Tako je u snu izgledalo da se nema od koga riječ ni tražiti. Kao da niko ne vodi taj skup, niko ne predsjedava. Progovorim ponovo u snu: Predsjedniče, moram da vam kažem da mi i nismo baš onakvi kakvi smo bili dok ste Vi bili među nama. Učili ste nas da mislimo svojom glavom i da govorimo šta mislimo. Ali sada niko neće da sasluša. Očekuje se samo podrška, aplauz, glas. Za više od toga nema se kada. Što više mandata to se veća podrška očekuje i računaju da su veće zasluge. Trka je velika. Učili ste nas da se ponašamo tako u vlasti da ne upiru prstom u nas. Sada upiru prstom, prozivaju, stavljaju na crnu listu ali me ne priznajemo ništa. Možda i nije sve onako kako nas prozivaju ali nismo ni bezgriješni. Htio bih da nam kažete šta da uradimo da budemo bolji? Ali Predsjednik ne odgovori ništa. Umjesto njega, poče odgovarati druga osoba koju i znam, i ne znam. Ništa razumio nisam. A i ostali nisu slušali, nekako su negdje krenuli u grupama, nešto tiho razgovarajući unutar grupa, kao da drugi ne čuju.
I onda se probudim. Razmišljam o snu. Pitam učenog insana šta bi to moglo značiti. On mi objasni. Ja se zahvalim i šutim. I čekam novi san. Nekako osjećam da će se Predsjednik ponovo pojaviti. On je bio strpljiv čovjek. Znao je razlikovati ispravno od pogrešnog. Volio je uvijek da sasluša druge pa da onda on govori. Mora da nije htio ništa govoriti jer očekuje da će proći godine lutanja. Prošle su godine prevare, odbrane, obnove. To su nametnuli drugi. Proći će i ova borba nas samih sa sobom, godine zablude i lutanja, unutrašnjih obračuna i računa. Naći će se put. Nije prvi puta da se neko izgubi a da nakon dužeg lutanja nabasa na pravi put. Bosna i Hercegovina nije velika. A možda smo blizu kraju lutanja ali još ne vidimo. Opet, kontam, da smo blizu ne bi Predsjednik šutio. Rekao bi bar: samo nastavite.
A opet, kako da nam nešto kaže neko ko ne živi više među nama. On se eto samo pojavi u snu, i sam se čudi odkuda on na takav način među nama. Možda ipak očekuje da više radimo onako kako je on govorio i radio nego što se hvalimo time kako je naš Predsjednik govorio i radio. San k’o san.