Vjerodostojnost

“ Kompromis je neprijatelj vjerodostojnosti.”

Herodot

Povjerenje je jedna od osnovnih vrlina za koju svi znamo koliko je značajna u životima ljudi, međutim mnogi ljudi ovu vrlinu u svome životu olahko razumijevaju i ne pridaju joj važnost. U užem smislu povjerenje je odgovornost za ono što je neko preuzeo. No u prilici smo često slušati kako nema povjerenja, kako je povjerenje izgubljeno i kako bi povjerenje trebalo vratiti. Iako djeluje da ima smisla, kada se malo bolje razmisli onda se stiče drugi utisak: poziva se na povratak povjerenja bez pokrića. Povjerenje se na uzima ono se daje. Ono što se uzima dobivenim povjerenjem je odgovornost za vjerodostojnost. Stoga bi prije poziva na povratak povjerenja trebalo ispostaviti poziv za povratak vjerodostojnosti. I tu nastaju teškoće. Kako prepoznati vjerodostojnost kod nekoga kako bi mu dali povjerenje?

O tome kazuje Onora Sylvia O'Neill, barunica O'Neill od Bengarvea, britanska filozofkinja i članica Doma lordova. Ona je za prosuđivanje vjerodostojnosti ponudila tri ključna faktora: sposobnost, iskrenost i pouzdanost. Neko može biti sposoban ali neiskren. Sposoban i iskren ali nepouzdan. Iskren i pouzdan ali nesposoban. Drugim riječima moguće su različite kombinacije i one se u stvarnosti događaju. Sposobnost je specifično vezana za ono o čemu se govori, za radno mjesto, funkciju, ulogu. Neko može biti veoma sposoban za jednu ulogu ali da nikako ne odgovara za neku drugu ulogu. Dok su iskrenost i pozdanost više opća karakterna crta i vezane su na isti način za bilo koju ulogu.

Imate nekoga ko je sposoban obavljati visoku hijerarhijsku rukovodno-menadžersku ulogu ali je neiskren. Zbog neiskrenosti gubi vjerodostojnost i ne zaslužuje da mu se pokloni povjerenje. Ili neko ko je iskren i pouzdan ali nije osposobljen i radi tako samo da se dopadne ljudima ili gleda svoju korist. Da bi se cijenila nečija vjerodostojnost i na temelju toga davalo povjerenje potrebno je znati šta neko treba da radi, treba pratiti njegov rad integralno posmatrajući i prateći taj rad u mnogim situacijama i kroz vrijeme kako bi se cijenila iskrenost te osobe. Slično je i sa pouzdanosti. Kroz vrijeme se pojave različite situacije u kojima se može vidjeti da li je osoba pouzdana ili se sebično prilagođava situacijama i otkriva ozbiljan nedostatak pouzdanosti na koji su drugi računali a sada ne mogu više ništa po tom pitanju učiniti.

Povjerenje se stiče. Povjerenje je i poklon osobe A ali nije besplatan. Osoba B treba stalno biti svjesna tog poklona. Cijena tog poklona je sposobnost, iskrenost i pouzdanost osobe B u vremenu dok taj poklon koristi. Ako osoba A uskrati taj poklon, onda osoba B ne treba ništa tražiti od osobe A nego treba sebe preispitati. Ako nema povjerenja onda je do onog ko je to povjerenje izigrao. Organizacijski gledano, bilo da je riječ o javnim institucijama, privatnim kompanijama ili organizacijama civilnog društva rukovodstvo je primarno odgovorno. Odgovornost leži u tome da li je rukovodstvo sposobno? Da li misli ili zna da je sposobno za uloge koje ima? To je prvo pitanje. Drugo je pitanje iskrenosti u pristupu poslu i komunikaciji. Rade li lideri služeći svrsi postojanja organizacije ili o tome samo pričaju? Koliki je gap između toga? Da li uopće o tome misle i imaju neku sliku, neku mjeru u vezi s tim ili o tome nemaju svijesti? Zatim dolazi pitanje pouzdanosti. Da li su lideri uradili zaista sve što su mogli ili obrazlažu/opravdavaju i ono što je se moglo uraditi a nije, kao i ono što se zaista nije moglo uraditi? Da li lideri uče iz propusta ili propuste zataškavaju, guraju „pod tepih“ i prave privid kako je sve ok. Traženjem krivnje se prošlost neće promijeniti ali ne traženjem uzroka propusta isti će se ponoviti u budućnosti. Briga neće promijeniti budućnost ali naučena lekcija i odgovarajuća akcija bi to mogle.

Zato bi trebali učeni ljudi voditi mnogo više računa o tome kada daju svoju ocjenu o liderima. Mnogi ne znaju kako lideri rade ili čak ne znaju ni šta treba da rade a hvale ih ili ih napadaju.