Sumnjiv je…dakle KRIV JE

Svaki je čovjek kriv za sve ono dobro što nije učinio.
Francios Voltaire

(segment iz neobjavljene knjige povodom 34. godine postojanja jedne stranke)

Prošlo je 18 godina. I malo više. Napisao sam i objavio knjigu NIJE KRIV. Nakon što sam tada rukopis predao Amiru Brki, poznatom bh književniku i Direktoru Centra za kulturu i obrazovanje u Tešnju na mišljenje, i nakon što je Amir rukopis pročitao, rekao mi je: Vidiš Fuade, ti si ovo napisao zato što si sve to kao osobno iskustvo nosio u sebi. Bez toga, ovo ti ne bi mogao napisati. Ali ja bih to mogao napisati i bez osobnog iskustva. Zahvalio sam Amiru jer je to bila potvrda da tekst treba objaviti.

Počinjem pisati novo osobno iskustvo nakon 18 godina istim riječima. Ni sanjao nisam da ću ja, Fuad Šišić, sin oca Mehe Šišić-Hadžimehić i majke Nure rođene Pobrić, biti kriv bez presude. Razlika je u tome što sam onda bio optužen, sudilo mi se više od pet godina u dva sudska procesa i presuđeno da nisam kriv. Sada nije bilo optužbi, nije bilo suđenja a presuda glasi: sumnjiv je, dakle kriv je. Radi se o mojim stranačkim kolegama, čak prijateljima, o jednom dugom putovanju koje je, iz moje perspektive, ušlo u jednu neprimjerenu fazu. Možda neko neće razumjeti sve što će na narednim stranicama pročitati, ali neka se zna da ću koristiti činjenice, to što se događalo, a tamo gdje budem iznosio svoje mišljenje o tim činjenicama ili svoje dileme, to će biti prepoznatljivo.

Na početku da kažem da je ovo iskustvo posebno teško, gotovo bolno ali i posebno korisno. Ne mogu to upoređivati sa sudskim procesima u kojima je dokazano da nisam kriv. Poređenje nije moguće iz više razloga. Tamo su tužbu pokrenuli moji politički protivnici koji su se, pokretanjem montiranih optužnica, pretvorili u moje neprijatelje. Jer politički protivnik ti ne želi pobjedu, ali ne radi nikakvo zlo protiv tebe. Ako počne zlo raditi onda politički protivnik postaje neprijatelj. Ali ovdje se radi o mojim stranačkim kolegama. Tamo se radilo o transparentnom procesu, u kojem čovjek bude napadan ali se može i braniti. Ovdje se radi o polutransparentnom procesu. Samo sam ja bio sasvim otvoren i bez skrivenih motiva, dok su moje stranačke kolege, nekada bili saglasni sa mojim stavovima, nekada su bili tajnoviti, a nekada bez odgovora. A kada, bi na kraju krajeva, neko s čela ipak odgovorio, taj odgovor je zaobišao suštinu bavljenja javnim poslovima, pitanje odgovornosti a otišao bi u skretanje pažnje, otuđenost i nadmenost. Ali šutnja kolega, čak prijatelja, zna biti teža od optužbi neprijatelja. Od šutnje se ne možeš odbraniti. Šutnja kolege je u svom značenju više omalovažavanje nego neslaganje. Ona je bolna poruka da više nisi bitan jer neko misli da više ne odlučuješ ni o čemu. Ta poruka je dolazila od ljudi koji su znali ponekada ustajati na noge kada bih ja ulazio u sobu gdje su oni bili. Tako su pokazivali poštovanje za nešto što sam valjda, po njima, prethodno dobro radio. Ili se meni samo tako činilo, a u stvari su ustajali samo prema nekome ko je imao uticaj, i čiji glas je mogao uticati na njihove osobne ambicije, pozicije!? Ta poruka dolazi od onih koji su bili sudionici dodjele, na moje ime, najvećeg općinskog priznanja: Plakete, jer su tada govorili da sam dao poseban doprinos u nekom periodu za lokalnu zajednicu ili nisu nisi mislili šta su govorili?!

I dok vas hvale, ustaju, dodjeljuju priznanja čovjek se ne buni. Čovjek je slab, to mu godi, njegov ego to podrazumijeva. Ne mogu kazati da nije i meni godilo, ali nisam bio zadovoljan. Čak nisam dao saglasnost da mi se to priznanje dodijeli. Iz prostog razloga jer sam bio još aktivan sudionik u političkom životu općine Tešanj. Nisam razumio kako to da moje kolege, čak prijatelji, nisu to razumjeli. Ili ja nisam razumio njih!? Jer slika o nama nije samo ono u nama. Ali nije izgleda ni u očima prijatelja. Pogotovo nije u očima protivnika i neprijatelja. Ona je valjda negdje između toga. I kada je došlo vrijeme da sve to ništa ne znači onima kojima je nešto značilo ili se bar činilo da je tako bilo, i kada je samo meni još to značilo, bilo je potrebno i korisno da i meni to više ništa ne znači. I zato je ovo drugo iskustvo: sumnjiv je, dakle kriv je, posebno korisno. Jer, koliko god čovjek nastojao da se otme nekom osjećaju važnosti, ipak negdje unutra sjedi očekivanje slabosti duše da je tako u očima drugih.

Ipak, radilo se nesebično u tom jednom teškom kontekstu. Istina, nisam sam, bilo je dosta drugih koji su zajedno samnom radili i ja s njima. To čovjeka drži u nadi i osjećaju da misli kako je uradio nešto korisno i važno za sve, a onda moje kolege (ne svi), čak prijatelji (ne svi), su mi dokazali da sve to nije važno. I onda kada čovjek to shvati – to je prava sloboda.