Euforija

Teško je otići kada misliš da si nezamjenjiv,
ali je prelijepo uvjeriti se da nisi.
Između tog dvoga stoji prepreka koju imenuju egom, strasti duše i šejtanom.

Euforija označava subjektivno i privremeno bujno raspoloženje ili sreću. Općenito pojam euforija se često koristi kao opis strasti ili oduševljenja. Izraz opisuje privremeni osjećaj posebno dobrog raspoloženja i veoma prosto postaje svojstvo veće grupe, čak velikog broj osoba. Nasuprot euforije, ili približno njenoj suprotnosti, leži frustracija (zavaravanje, onemogućavanje) kao psihofizičko stanje povezano s iskustvom prisilnoga odricanja čovjeka od ispunjenja želja koje su po subjektivnoj ili objektivnoj ocjeni vrlo važne za neku osobu ili ličnost; doživljaj slabije ili jače neugode, nemira, strepnje (anksioznosti) ili srdžbe, a može u nekim situacijama biti prenešeno na veći broj ljudi i veoma široke grupacije.

Ovih dana se odigrava Evropsko prvenstvo u fudbalu, u Njemačkoj. Vidjeli smo desetine hiljada ljudi koji su bili u stanju pune euforije do stanja pune frustracije, u rasponu od nekoliko minuta. Isti ljudi, istim povodima, isto reaguju. Ili, različiti ljudi, istim povodima, isto reaguju. Ili, različiti ljudi, različitim povodima, različito reaguju. Sve tri prethodne konstatacije su tačne, ovisno kako se posmatra ponašanje neposrednih sudionika i zainteresovanih strana na utakmicama. No u suštini bi trebalo da se radi o igri, o zabavi, o rekreciji a ne o biznisu iza koga stoji raskoš i velike sume novca koje obezvređuju mukotrpan rad radnika u različitim segmentima realnog sektora privrede koji dodaje novu vrijednost. Ipak milioni ljudi, slijedeći sopstvenu strast, upravo to podržava: gleda i odlazi na utakmice, troše i finansiraju na kratkoročni užitak (euforično-frustrirajući kontrast) ne razmišljajući o smislu i uticaju ovih važnih društvenih sadržaja (na sadašnjim temeljima) na ukupan život milijardi ljudi na Zemlji.

Jedna od tih posljedica (ili bolje kazano, neki nivo uticaja) je i ponašanje neposrednih sudionika i zainteresovanih strana u višestranačkim društveno-političkim sistemima, tj način na koji su isti uključeni u izborima za javnu vlast i vršenje javne vlasti. Postala je općeprihvatljiva praksa da se kreira euforično-frustrirajuća atmosfera, s tim da se završne predstave svakog takmičarskog tima odigravaju na odvojenim lokacijama, bez protivničke publike. Ali ove utakmice se ne igraju samo na terenu, one se igraju mnogo duže od samog nogometnog prvenstva, igraju se na društvenim medijima, na sijelima, u restoranima, na različitim društvenim događajima ali i u samom vršenju javnih poslova. Tako se ljudi, zajednica i društvo prepuštaju egzistenciji bez dugoročnog smisla, prepuštaju se jednoj kratkoročnoj utrci prividnih sopstvenih koristi i štete drugih, euforiji i frustraciji u kome su objekti i projekti u funkciji tih raspoloženja a red, međuljudski odnosi i društveni odnosi ostaju bez dodane vrijednosti. I ne samo da se ne dodaje vrijednost usklađivanju i uređenju društvenih odnosa, nego se oni nerazumno i veoma sebično dalje urušavaju.

Etička pitanja se pojavljuju tek kao savjest na podsjećanje da se radi o ljudima – sudionicima ovih procesa. Joe Biden ne odustaje u borbi za Predsjednika iako nema više ni koncentracije, ni energije. Postao je bogat čovjek radeći javne poslove, a to je samo po sebi pogrešno. Predugo se bavi javnim poslovima (iako različitim) i poistovjetio se s njima, misli da je on taj bez koga se ne može. Istovremeno, pred očima cijelog svijeta i uz podršku „najjačih“ ubijaju se najslabiji: djeca, žene, starci, bolesni i ranjeni – odvija se najveća tragedija 21. stoljeća, Gaza. Nestaju vremenske granice distinkcije između sjećanja na najveće društvene tragedije (poput genocida) i organizacije „spektakla“ muzičkih „zvijezda“, globalno i lokalno. Globalizacija je donijela sav svoj sjaj i svu svoju bijedu u mnoge lokalne sredine širom svijeta. Javni novac se istovremeno troši i na jedno, i na drugo. Nestao je etički filter na strani javnih vlasti koje su odgovorne za trošenje javnih sredstava. Javne pozicije su postale profitabilna radna mjesta.

Istovremeno, ovih dana sam primio poruku: „…položila prijemni ispit za Medicinski fakultet u Sarajevu, i prošla u redovne sufinansirajuće studije, treba platiti za prvu godinu 6.000,00 KM. Njeni roditelji to nisu u mogućnosti isfinansirati…“. O potrebama liječenja pojedinačnih teških oboljenja da ne govorim. A mediji su već objavili da grad Sarajevo planira potrošiti 800.000,00 KM za novogodišnju noć. Za nekoliko sati euforije. Zvezde granda postaju naša stvarnost i dodana vrijednost (čuvena ratna i poratna Ceca Ražnjatović je tamo jedan od glavnih likova). Pa ljudi moji je li to moguće, davno se to pitao, u euforičnom raspoloženju, na jednoj utamici legendarni novinar Mladen Delić.