TESANJ.NET stranica grada
Treba mnogo više vremena utrošiti na oštrenje testere,
nego drva sijeći tupom pilom.
Baviti se politikom, znači preuzimati odgovornost.
Ovih dana, u Parlamentu FBiH, nije usvojen Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih. Čak ni u nacrtu. Ovo je jedan od onih, prijeko potrebnih, zakona koji bi trebali donijeti poboljšanje, unapređenje u odnosu na aktuelni, dugo godina važeći zakon koji ne donosi nikome posebnu korist. Naprotiv, svi znaju da je aktuelni zakon generisao u praksi destine hiljada nezaposlenih radnika na evidenciji Zavoda za zapošljavanje FBiH. Firme svakodnevno traže nove radnike, ali se ne obraćaju Zavodu za zapošljavanje, i ne oslanjaju na njihove evidnecije, jer one kao takve uglavnom sada nisu od koristi privredi. Udruženje poslodavac FBiH već dugo vremena stavlja upravo potrebu izmjena ovog zakona u prioritete.
No ovih dana smo svjedočili jednom krahu parlamentarne odgovornosti na temi koja nema nikakve veze sa nekim teškim političkim pitanjima. Ova tema je trebala biti važna za svakog zatsupnika pojedinačno, i u Zastupničkom domu i u Domu naroda Parlamenta FBiH. Ali to se nije dogodilo. Naprotiv, većina zastupnika je potvrdila da za njih ova tema nije važna. Ovo tako snažno i očigledno ukazuje na “nezrelost” većine zatsupnika koji su dobili povjerenje građana i naroda da rade na kreiranju reda, boljih zakona i više koristi za sve zainteresovane strane. Umjesto da iskoriste rijetku priliku i demonstriraju svijest o tome, da pokažu kako je primarna pojedinačna odgovornost i svijest, te unaprijedi zakonsko rješenje koje je odavno kontekst prevazišao, dobili smo poruku da takva svijest ne postoji. Ne postoji kod većine parlamentaraca.
No tu nije kraj. U nastavku predstave za javnost, parlamnetarci koji su glasali protiv, nastavili su pokazivati visoku svijest o borbi za vlast. Na prozivanje resornog ministra zbog nedostatka podrške, uslijedilo je beskorisno ukazivanje na formalni odnos između parlamentaraca i izvršne vlasti, na odgovornost pozicije (dakle vlasti) i opozicije bez ijednog racionalnog obrazloženja zbog čega je neko glasao protiv. Laički bi se dalo zaključiti da parlamentarci, koji nisu u sastavu vladajuće većine, nemaju nikakvu odgovornost za svoj rad, da su oni od trenutka kada se formira vladajuća većina oslobođeni bilo kakve odgovornosti, te da zadržavaju samo pravo na osobna primanja kao da su dio vladajuće većine. Naravno, problem je veći kada se tako ponašaju i parlamentarci koji su dio vladajuće većine.
Krajnje je vrijeme da se reinterpretira društvena odgovornost izabranih predstavnika. Na sadašnjim premisama, parlamentarci/zastupnici polaganjem zakletve konzumiraju sva prava kao da taj posao za koji su položili zakletvu rade u punom kapacitetu i na najbolji način. Sada svjedočimo, ali ne samo sada – dugo to traje, da je svijest većine parlamentaraca (dakle nakon polaganja zakletve) na nivou borbe za vlast, a ne nivou demonstracije odgovornosti za unapređenje zakona i monitoringa efikasnosti i efektivnosti primjene tih zakona. Parlamentarci i ministri rade zajedno, a ne rade suprostavljeno. Oni po definiciji imaju istu misiju, dugoročne zajedničke ciljeve. Ako ne u svim pitanjima, onda u većini pitanja.
Jedina razlika među njima je kratkoročna. U jednom mandatu ne žele svi zastupnici da vide ista personalna rješenja na ministarskim pozicijama. No to ne smije biti primarno, to je sekundarno u parlamentarnoj borbi ako postoji svijest o odgovornosti prema građanima, narodu i državi. Dakle, parlament u očima građana i naroda treba da ima integritet i za to je odgovoran svaki zastupnik pojedinačno, i svi zajedno. Parlament i vlada čine jedinstvo vlasti (koja donosi i provodi zakone). Pozicija ima primarnu odgovornost u mandatu, a opozicija sekundarnu odgovornost. Ali svi imaju odgovornost da parlament ispunjava svoju misiju. Borba za vlast se ne vodi u parlamentu, u parlamentu se realizuje odgovornost za povjerenje koje su birači na izborima prenijeli na zastupnike (i stranke). Borba za povjerenje građana se ne vodi glasanjem protiv prijedloga novih zakonskih rješenja. Ona se vodi unapređenjem prijedloga novih zakonskih rješenja (ako nisu dovoljno dobra), ili razložnom argumentacijom ako nešto u tim rješenjima nije bolje nego što je bilo.
