Život je kompromis

“Život je vječni kompromis između idealnog i ostvarivog.”

Bertnard Russel

Ljudi svakodnevno razgovaraju i pregovaraju, prave kompromise. Ne znam kako bi bez toga živjeli. Ipak se mora znati gdje su granice kompromisa, gdje je linija ispod koje kompromis prestaje imati smisla i prelazi u potpunu pogrešnost. Te granice treba tražiti u posljedicama onoga što će, kroz vrijeme, kompromis donijeti. Posljedice imaju svoje uzroke.

Prije toga, treba uvijek imati na umu ko pravi kompromise, dakle ljudi. A kada je riječ o ljudima nikad se ne zna. Ljudska bića imaju misijsku obavezu da usavršavaju svoj moral dok žive. Ali isto tako, ljudi su slobodna stvorenja (neovisno kako ko koristi tu blagodat), imaju mogućnost da izgrađuju sopstvene stavove vodeći računa o integritetu ili to zanemaruju. Zato je važno pitanje koje informacije i koje kriterije koriste pri zauzimanju stavova, pri donošenju odluka? Ako, na primjer, dva čovjeka odluče praviti kompromis oko neuređene međe itekako je važno da imaju zajedničke kriterije. Jer ako jedan od njih bude polazio od kriterija po kome je njegovo uvjerenje i znanje o ispravnosti međe neupitno, a drugi sa uvjerenjem da mu je komšija preuzeo dio zemljišta, dogovora neće biti. Stoga je važno da postoji zajednički osnov, zajednički kriterij sudionika.

I upravo to vodi razumijevanju svrhe postojanja čovjeka na Zemlji. Samo svrha postojanja može čovjeka održati na ispravnoj skali prioriteta. U konkretnom primjeru iznad, značilo bi: dobri međukomšijski odnosi (inače, red i međuljudski odnosi). Tek tada, zajednički kriterij je brzo moguće postići makar on značio i sudsku presudu u međusobnom sporu, ali presuda kakva god da bude neće narušiti odnose. S te pozicije gledano, kompromis je moguć ako sudionici sagledaju prihvatljivost posljedica tog kompromisa. Je li svako spreman da izgubi nekoliko kvadrata zemljišta radi dobrih odnosa sa komšijom? Ili u aktuelnom kontekstu, je li svako spreman izgubiti ili ne dobiti nekoliko glasova u borbi za vlast radi dobrih međuljudskih odnosa, radi poštivanja dostojanstva i slobode drugih (jer čast i dostojanstvo ljudi su neupitni, bez obzira na stranačku pripadnost). Ako jeste, a trebalo bi da je svako spreman, onda će se međusobni odnosi njegovati a ne trovati. Kompromis ne treba praviti u nečemu što je samo po sebi pogrešno. Ne može se praviti kompromis u tome kako nekog trećeg prevariti i izigrati. Čovjek nije majmun. Prevara ne može biti uključena u kompromis.

Čovjek treba imati mjeru u zahtjevima, u stavovima, u postupcima. Kako narod kaže: treba poći i od sebe, i od drugih. Staviti se u poziciju onog drugog, ili onih drugih. S druge strane se vidi ono što se ne vidi s prve strane. Ali naći mjeru, iako djeluje veoma lahko, nekada ispada neazmislivo teško. Dovoljna je jedna nepotrebna riječ, jedna riječ viška, jedna uvredljiva riječ, jedna riječ koja omalovažava, potcjenjuje, izigrava drugog i kompromisa nema. Jer, u većini situacija, jedna nepotrebna riječ izaziva drugu s druge strane, a ova treću s prve strane. Stvari krenu u neželjenom smjeru iako je cilj na sasvim suprotnoj strani. Besmisleno je ispravljati “krive Drine” u pokušajima izgradnje kompromisa, dogovora. Sve što treba uraditi jeste da se ne prave nove “krive Drine“.

Ako smo zaglavljeni u prošlosti, ne napredujemo. To je kao priča o majmunu. Neki su postavili kokos u rupu drveta. Rupa je bila neznatno veća od kokosa – dovoljno mala da se jedva mogao postaviti kokos unutra. Kada je majmun našao kokos, nije mogao da se izvuče jer je rupa bila velika taman koliki je kokos. Međutim, majmun nije odustajao od kokosa, tako da je ostao zaglavljen, i bio je uhvačen. Tako je sa ljudskim stavovima. Oni često postanu tako uski, sebični, da se ljudi sami upecaju u njih. Danas je veliki broj ljudi uhvaćen u opću osudu vlasti i političara, generalizujući da niko ne valja. Čak i oni u vlasti se međusobno napadaju, jer prvi misle da oni drugi ne valjaju, i obrnuto. Ako bi to bilo tačno, onda bi se dalo zaključiti da ni oni koji biraju takvu vlast – ne valjaju!?

Izborna kampanja je u toku, izbori za rukovodstvo lokalne zajednice. Ne treba sanjati o idealnoj vlasti, treba sanjati o boljoj i stabilnijoj Bosni i Hercegovini, o budućnosti naše djece, o boljim međusobnim odnosima ali i novim projektima koji će omogućiti da se Tešanj, u cjelini, pravovremeno usklađuje sa kontekstom i potrebama svojih stanovnika, te ostvari pozitivan uticaj na druge. Vlast sama po sebi neće učiniti nikoga ni boljim, ni gorim nego što svako pojedinačno to jeste. Svako se treba suočiti sa sobom i birati one između kandidata kojima možete pokloniti svoj glas. Ali nemojte dopustiti da taj glas bude besplatan, to je predato povjerenje nekome da će raditi javne poslove nepristrasno i pravedno, posvećeno i bez kalkulacija do zadnjeg dana do kojeg dato povjerenje obavezuje. Možda nisu svi kandidati bolji od nas, ali sigurno nisu svi ni gori od nas samih – stoga je odgovornost za izbor na svakom pojedinačno.