Za koga glasate?

Velika većina ljudi ne osjeća odgovornost za svoje postupke.

Virginia Woolf

Jon Gordon je američki autor i govornik o temama liderstva, kulture, prodaje i timskog rada. Već duže vrijeme pratim njegova izlaganja. Ovih dana sam pročitao sljedeće:

Zar si stvarno mislio da ću ići tamo? Nema šanse. Dosta je podjela. Nažalost, čini se da smo više podijeljeni nego ikad. To je zato što postoji sila koja nas uvijek pokušava podijeliti i razdvojiti. Bilo da se radi o politikama, sukobima osobnosti, pogrešnoj komunikaciji i/ili nesuglasicama, često se javljaju problemi koji nas mogu podijeliti na poslu i kod kuće ako im dopustimo. Zaista ne želim znati za koga glasate, ali želim da znate da je naučiti kako voditi teške razgovore važnije nego ikada. Moramo voditi razgovore koji ujedinjuju, a ne razdvajaju.

Dakle, kako to učiniti? Iako Jon Gordon govori o modelu STAR3 koji uključuje mali ego, veliku misiju, govor istine, pozitivnu namjeru, pravila angažovanja, poštovanje i odnose, u nastavku neću o tom modelu nego o tome kako zbližavati a ne razdvajati kao općoj potrebi, univerzalnoj težnji i lokalnom izazovu?

Na prvo mjesto bih postavio odgovornost rukovodstva. To što se nijedna pahuljica u lavini nikada ne osjeća odgovornom, kako je davno napisao Voltaire, ljudski je razumljivo, ali je neprihvatljivo da bilo ko bude član rukovodstva a da nema svijest o odgovornosti. Primarna je direktna odgovornost rukovodstva koja proizilazi iz službenih ovlaštenja (dakle moći donošenja odluka koja se tiču svih ili nekoga drugoga) i ona kao takva je gotovo proporcionalna ovlaštenjima koje neko ima. U skladu s tim članovi rukovodstva, po definiciji i logičnom očekivanju, trebale bi biti osobe koje predstavljaju role model (uzor) organizacije, zajednice, društva. Uzor može biti i neko drugi, ali rukovodstvo to treba ne samo zbog vlastitog samopoštovanja, već i zbog poštovanja od strane drugih.

I tu nastaje prva dilema ili nedoumica u kojoj mjeri ponašanje člana rukovodstva ili čelne osobe ovisi o osobnom razumijevanju i samosvijesti a koliko od kulture organizacije, njenih pravila i svijesti članova? Neizbježan je uticaj i jednog, i drugog. Ako ne postoji izgrađena organizacijska kultura, ako nema pisanih pravila koja obavezuju i ako je svijest članova transakcijska (sve je sadržano u sada, šta je bilo i šta će biti kasnije nije nas briga jer sada nešto dobijem ako nešto kažem, uradim, aplaudiram) onda je uticaj osobnog razumijevanja član(ov)a rukovodstva dominantna i presudna. Kako god, organizacijske kulture se ne izgrađuju preko noći naredbom, kao ni svijest. Ali organizacijska pravila ponašanja se mogu uvijek početi uvoditi ako ih nema, ili afirmisati i dograđivati ako ih ima a možda su gurnuta u “stranu”.

Za prethodno ne treba puno. Treba malo nesebičnosti i nešto pozitivne volje. I treba spremnost da se govori istina. A istina nije samo ono što meni odgovara. Istina nije samo ono što je pozitivno. Istina nije vezana samo za osobe koji mene podržavaju, ili osobe koje ja podržavam. Istina je neovisna. Fikcija i laž ovise o ljudima, istina ne ovisi. Ali istina nije jeftina, ona je skupa. Istina se ne nalazi u jednoj transakciji, ona ne leži samo u sada, ona je sveobuhvatna i integralna. Za spoznaju istine treba uložiti napore, odvojiti vrijeme, treba čitati i razumijevati različite izvore dosljedno kroz vrijeme. Istina uključuje činjenice, kontekst, istraživanje, nepristrasnu interpretaciju i diskusiju. Fikcija i laž nemaju potrebe za istraživanjem i diskusijom. One kao takve imaju određen cilj i ne biraju sredstva. Njima je dovoljan fragment nečega, i to može biti tačno i često jeste. Ali fragment nije ni cjelina, ni istina ma koliko tačan bio. I njima je dovoljno sašaptavanje “sa uha na uho”, u različitim prilikama, i protiv bilo koga. Jer u takvoj atmosferi svakoj glavi odgovara ista kapa.

Ego neizbježno stoji na putu istini. Ego raste proporcionalno ovlaštenjima i uticaju koje osoba ima. Potrebna je samokorekcija, borba sa sobom kako bi se suprostavilo tom štetnom narastanju ega. Jedan od načina je razmišljanje i razumijevanje misije organizacije. Što je veće razumijevanje misije, veće su šanse da se ego drži na razumnom nivou. Jer misija ujedinjuje, ego razjedinjuje. Istina osnažuje, ego oslabljuje. Hrana ega je strast, a nepristrasnost hrani misiju. Od sinova prvog čovjeka na Zemlji dolazi saznanje da je strast navela na ubistvo brata, a od posljednjeg Božijeg poslanika dolazi spoznaja da opraštanje neprijateljima (nakon oslobađanje Meke) ima prednost koja donosi snagu jačanju organizacije i zajednice te osnaživanju misije društva. Ona kreira pozitivnu organizacijsku kulturu, oslobađa istinu i otvara viziju.