Hajmo na piće

Zapaliti cigaretu uz kafu ili piće je bio uobičajeni ritual. Nisi se uklapao u društvo ako nisi pušio ili pio. Ili još bolje oboje. Cigaretom si razbijao tremu pri dolasku u društvo. Lagano otkopčaš svoju jaknu vijetnamku. Iz unutrašnjeg džepa izvadiš već otpakovanu kutiju cigareta. Ponudiš društvo, svi odreda zapale i led je probijen. Još ako svima zovneš turu pića, glavni si te večeri. Oni rijetki koji nisu pušili, nisu uzimani ozbiljno. Redovno ih je slijedilo pitanje da nisu šta bolesni. U tom vremenu je još bilo dopušteno reklamiranje cigareta. Jedna od reklama je glasila “Sa cigaretom nisi sam”. Zato si pušio kad si sjedio sam. Da ne budeš sam. I da ti kao ne bude dosadno. Ali si pušio i u društvu. I uz kafu. I nakon jela. Pušio si od nervoze. Ali i iz zadovoljstva. Previše si pušio. Nisi birao cigarete. I nisi pušio sam. Pušili su svi i svugdje. U bolničkim čekaonicama, u kancelarijama, ljekarskim ordinacijama, školskim učionicama. U sjedištima autobusa ili kupeima vozova su čak bile tvornički ugrađene pepeljare. Pušenje je jednostavno bilo in.

Ti si od početnog pušenja original Kamela brzo spao na Partner ili češće Lord. Često si mijenjao cigarete. Na kiosku kod Ive Šumića su se mogli kupiti i cigarilosi. I njih si trošio. Preko puta zgrade općine je bio kiosk. Taj kiosk je bio najbolje snabdjeven. Tu si kupovao francuske plave Gitanes, kao i takođe plave Gauloises, cigarete francuske Legije stranaca. Bile su bez filtera i bile su prejake. Volio si otići u kafić Kerber sa tim malim plavim stranim kutijama. Staviti ih pred sebe na stol, i u užasno zadimljenom kafiću, na trenutak maštati da si u nekom francuskom bistrou. Mijenjao si cigarete na sedmičnoj bazi. Na kraju si stigao i do crvene Drine bez filtera, u tvrdom pakovanju. One sa motivom ćilima na sebi.

Najviše ste pušili uz piće. Uz piće ste svi kalemili cigaretu na cigaretu. Ujutro su ti usta doslovno znala biti poput kante za smeće. Nakon takvih noći si obavezno imao grižnju savjesti. Uvijek si sebi govorio da se takva noć neće ponoviti. Da si pretjerao. Naravno, to je važilo samo do iduće prilike. Govorili su ti, ako se sjećaš svih detalja, onda nisi pretjerao. Problem je nastajao kad je ‘film’ od protekle noći počeo ostajati bez kadrova. Vremenom su te praznine bile sve veće.

Početnicima u pušenju je cigareta vrlo često bila odvratna. Ipak su je trpali u usta da budu kao i ostali. I danas pamtiš kako si počeo pušiti. Bio si u vojsci. Ostavila te djevojka. Bilo ti je teško. Ili si samo mislio da ti je teško. U početku si kupovao skupi originalni Camel. Brzo si ga zamijenio sa makedonskim Lordom iz Kumanova. Kasnije nisi imao ni za Lord. Nego ste trojica pušili istu cigaretu. Drugarstvo je u vojsci bilo na nivou.

Odlično pamtiš i kad si prestao pušiti. Radio si kao direktor preduzeća “Sloga” Tešanj. Zatekao si fabriku u velikoj dubiozi. Na spisku je bilo više od šest stotina radnika, a nije bilo nikakvih narudžbi od kupaca. S početka su se problemi samo gomilali. Ponekad su djelovali nerješivo. Počeo si otvarati i treću kutiju cigareta dnevno. Jednu cigaretu si palio, dok je druga gorjela u pepeljari. Mislio si da ti nikotin pomaže da brže rješavaš probleme. Bio si u zabludi. Pijući kafu ujutro 21. maja 1997. godine si pripalio. Odmah si povratio u kantu za smeće. Tad si rekao sebi da više nećeš zapaliti. I nisi više zapalio. Nikad. Zvuči jednostavno, ali nije bilo tako. Godinama poslije si povremeno sanjao kako pušiš. Pa si se budio sav sretan što je to bio samo san. Oralni refleks si zadovoljavao žvačući žvake. Nagli manjak ugljen monoksida iz cigareta si namirivao jedući sušenu govedinu.

Uz cigaretu je išlo i piće. Danas svi govore hajmo na kafu. Prije se govorilo hajmo na piće. Ponekad si htio izbjeći to silno pijenje, pa si prijateljima govorio da je previše svako veče izlaziti, i da je bolje spontano sjesti. Nije dugo prošlo dok te nisu pročitali. Senad Sejmenović je čim se uveče vidite govorio “Mogli smo se spontano organizovati”. Dajući ti vremena da prihvatiš ideju. Šaćir Galijašević ti je svako veče prolazio pored kuće i zvao te u čaršiju. Na tvoje riječi da ima dobar film na televiziji, on je odgovarao da ćete filmove gledati kad se oženite.

Pivo ti je ispočetka bilo gorko. I u flaši ti je bilo previše piva. Pitao si se, kako se može popiti pola litra tečnosti tek tako. Pa još pola litra, pa još pola litra… A čak nisi ni žedan. Trudio si se da potisneš taj osjećaj. Uspio si. Pio si pivo kao da si žedni pustinjak. I još slađe. Kad popiješ prvi gutljaj, govorio si da cvrči kao na plati. Situaciju je olakšavalo što si sa društvom svako veče mijenjao nekoliko kafića. Niste bili uočljivi i praktički ste hodajući apsorbovali ta piva. Uvijek ste, kao po pravilu, išli s kraja na kraj grada. Iz kafića u kafić. Jedne večeri šema je npr. bila Mapet – Haustor – RM – Tepe, a sutra uveče Mina haus – Kerber – Citadela – Tepe. Završetak večeri je uvijek bio na Tepetu. Situacija pred kafićem Tepe je često, svojom spontanošću i opuštenošću, podsjećala na okupljanja hipija. Sjedilo se u kafiću, ispred kafića, na stepeništu koje je vodilo u kuću, čak i na travnjaku ispred kuće. Prava gužva je počinjala tek oko ponoći, kad se zatvori gradski hotel. Ponekad tokom ljeta, šema se dopunjavala. Kupovali ste gajbu pive i sjedali na ivicu gradskog parka, odmah do rijeke. Uz obaveznu gitaru Nedima Merzića Neke, Suada Livnjaka, Mirsada Miće Vukalića… Obavezna pjesma na takvim večerima u parku je uvijek bila “Zbogom ostaj mila moja”, od grupe Zlatni prsti.

U decembru 1985. godine si došao kući iz vojske na vikend. U kafiću kod Klena sjedi plavokosi i plavooki Adnan Ljevaković Glista. U društvu je sa nekim momkom. Čim te ugledao, Adnan te pozvao u društvo. Upitao si ga, s kim to sjedi. Adnan reče, “Ne znam ko je, ali je dobar čojk, sve plaća.” Jedan prijatelj je opet često znao reći, “Hajmo sastaviti pare za flašu vina, ja nemam ništa.” Ili scena kad u kafić uđe vojnik na odsustvu. Odmah ga neko upita, “Kapaju li pare kod kuće, kapaju sigurno, hajde plati piće raji.”

U proljeće 1986. godine si neočekivano dobio svoj drugi, i ispostaviće se posljednji vikend iz vojske. Jedva si čekao da naveče izađeš u kafić Citadela. Sa prijateljem Šaćirom si stajao vani, na terasi kafića. Konobar u šanku je bio Halid Kašibović Ćelo. Pio si lozu. Odvratna je, ali je jeftina i brzo hvata. Bio si uznemiren. Tvoja doskorašnja djevojka je upravo izašla iz kafića sa drugim momkom. Pao si u dert! Čaše si odmah po ispijanju razbijao od asfalt ispred kafića. Sa drugog kraja terase te kroz polumrak posmatrao Suad Hatičić Pacojka. Nisi obraćao pažnju. Znao si otprije da i on voli društvo, ali da je u vječitoj besparici. Ti si se dolaskom kući malo opario, pa si dva puta i njemu poslao lozu. Zahvalio se osmijehom i dizanjem čaše visoko u zrak. Pacojka je imao dužu, vječito masnu i razbarušenu kosu. Lijeva polovina lica mu je u nekoj tučnjavi bila isječena nožem. Na to je podsjećao dugi bijeli ožiljak, koji se pružao od dna oka sve do brade. Onaj ko mu je to učinio, očito ga je htio ubiti. Upravo zbog tog ožiljka, njegov osmijeh u polumraku je više izgledao kao grimasa. Negdje oko tvoje četvrte – pete razbijene čaše Pacojka se izgubio. Nisi obraćao pažnju. Nakon desetak minuta se vratio. Prišao ti je, ustručavajući se, i rekao da konobar dūži te čaše koje razbijaš. Te da ćeš ih morati platiti, ako ih ne vratiš. Ti si cijelo veče bio potišten. Drsko si ga upitao šta on ima s tim, i bacio i preostalu čašu ispred sebe na asfalt. Primaknuo ti se još više. Gledao si u njegov blijedi ožiljak iz neposredne blizine. Osjetio si zadah iz njegovih usta. Pomislio si da si možda pogriješio. Krenuo je rukom prema džepu svoje olinjale žute kožne meklaud jakne. Šaćir je falsetom zavikao, de polako šta ti je. Međutim, u Pacojkinom džepu je sijalo i zveckalo pet čašica od 0,05 litara (tzv. doze), poput onih koje si to veče razbijao. Čaše ti nije dao, nego samo pokazao. Zatim ih je odnio na šank da te razduži.

Zahvaljujući dobrom Pacojki shvatio si u kolikoj si zabludi, i kako glupo se ponašaš te večeri. Postiđen si napustio terasu Citadele. Malo ko u životu ti je učinio takvu specifičnu uslugu. Kasnije ti je Pacojka rekao da te cijeni i da ti je zbog toga spasio obraz. I vojnički džep. Čaše je donio iz obližnje kafane ‘Kod dva bora’. Rahmet mu dobroj duši.