Subota je poslijepodne, godina 1986. Tešanjska gornja čaršija uobičajeno pusta. Ruševina, koja je predugo bila čaršijsko ruglo, konačno je nestala. Na njenom mjestu je nikla nova kuća. Krov na novoj kući čaršijskog zlatara Osmana Foče blista. Zlatar se upravo uselio. Gradina je u svom podnožju okićena novim objektom. Fotografa je privukao novi sjajni krov na dnu ulice. Usput je hvatao i perspektivu. Od prodavnice obuće Bosna, preko sjajnog krova nove Fočine kuće, do srpske pravoslavne crkve. Uspio je u namjeri. Slika je bezvremenska. Čaršija se ne mijenja. Identična fotka se može snimiti i danas.
Tešanj je oduvijek bio loše snabdjeven obućom. Izbor je bio između samo dvije prodavnice, Bosna i Borovo.
Posebna priča je bila prodavnica Jugoplastika. Poslovođa trgovine je bila Senada Braković. I oni su držali obuću, ali samo plastične sandale i papuče. Sandale su najčešće bile plave boje, a ponekad i providne. Njihov rok trajanja je bio najviše nekoliko sedmica. Kaišići na njima nisu mogli izdržati silne dječije aktivnosti. Nosio si ih naravno, sve dok je i zadnji kaišić držao. Kupovale su se za jedno ljeto. U Jugoplastici si pored sandala, nabavljao i ostale plastične artikle za odlazak na more. Dušeci, šlaufi, plastične torbe ili plastične lopte. Sve vrlo kratkog vijeka. Zavidio si na moru turistima iz Čehoslovačke, na njihovim puno kvalitetnijim crveno – plavim dušecima. Ili Nijemcima, na njihovim velikim plavim reklamnim Nivea loptama, za dodavanje u vodi. Tokom odmora je skoro sva plastična roba iz Jugoplastike završavala u kantama za smeće. Slana voda i stalna dječija trka, ubrzavale su raspad sandala. Tako da se na moru znalo i bez obuće ostati. Upravo u Jugoplastici si sredinom 1970-ih kupovao safari odjeću. Takozvani “safari look”, koji je tada bio lansiran kao jugoslavenska moda. Tu si kupio i svoje prve farmerice u životu. Za svoje pare. Teško si ih zaradio. Radeći preko gimnazijskog raspusta u magacinu Unico filtera (Mann Hummel). Marka tvojih prvih farmerica je bila Lee Cooper, a godina 1977. Nisu bile jeftine. Upravo suprotno. Koštale su sedamdeset hiljada dinara. Dok si ti za mjesec dana rada dobio tristo hiljada dinara. Znači jedna radnička plata je tada vrijedila nekoliko dobrih farmerica.
Prodavnica obuće Borovo je bila poslovnica ogromnog sistema Borovo iz Hrvatske. Tu su radili Smail Handžić Bata i Meho Škapur. Kasnije Dževad Osmić i Zijad Kurdić. Asortiman obuće je bio osrednji. Prilagođen ondašnjem nezahtjevnom lokalnom tržištu. Ko je htio bolje (skuplje) cipele, morao je ići u Doboj, ili dalje.
Tešanjska prodavnica obuće Bosna je bila ispostava preduzeća iz Banjaluke. Zaštitni znak prodavnice obuće Bosna je bio njen poslovođa i trgovac Beska Adžamija. Supruga od Fehima, mati od Indire i Avdije.
Do ulaza u prodavnicu obuće Bosna vodila su četiri stepenika (na slici). Na njima je godinama, sve do proljeća 1992. godine, sjedio Mehmed iz Miljanovaca. Poslovođa Beska ga nije sprečavala. Imala je u vidu njegov hendikep. Mehmed je bio slabovidno lice. Skoro potpuno slijep. Očekivao je Mehmed sadaku, ali nije bio naporan. Dobar broj ljudi u prolazu nije ga ni primjećivao. Pa mu je vjerovatno i nafaka bila potanka. Na glavi je uvijek nosio kapu bjelicu. Kapu je kupio u susjednoj tekstilnoj radnji kod Sabrijē Smailbegović. Bio je srednje visine, klimavih koljena i mršav. I ljeti i zimi je nosio isto, izlizano žuto odijelo. Zimi je samo dodavao sivi mantil, neodređenog kroja. Lice mu je bilo upalo, obraslo rijetkom bradom. Očito mu je dodijao težak život koji je vodio. Pored Mehmeda je uvijek sjedio i jedan mali dječak. Sjedili su na najnižem stepeniku ispred prodavnice, sa nogama doslovno na cesti. Mnogo puta si u prolazu vidio tu scenu. Obzirom na saobraćaj, nije izgledalo nimalo bezazleno.
Znao si naići i kad jedu svoju užinu. Jeli su kriomice, krišom. Žurili su sa jelom. Dok su jeli, ni na cestu nisu gledali. Ni Mehmed ni dječak. Kao da su jedva čekali da pojedu svoj skromni obrok, pa da se vrate onome, zbog čega su došli na stepenište.
Ponekad je znala i kiša pasti. Nastajala je zbunjujuća situacija. Mehmed nije napuštao stepenište. Očito nije imao gdje. Razapinjao je veliki kišobran. Nagnuti jedan na drugog ispod kišobrana, čekali su prestanak kiše. Slijepac i dječak na rubu ulice, pod kišobranom na stepeništu. Dok voda lije niz cestu, i niz stepenice. Kakva bi samo to fotografija bila. Da je ikom palo na pamet da ih uslika.
Kad je bio baš veliki pljusak, ulazili bi u prodavnicu kod dobre duše Beske. Ona im je očito bila krajnje utočište.
Pored Mehmeda je u vrijeme vlastite pauze za doručak često prolazio i Senad Seno Šeremet. Lokalni šeret i sudija Općinskog suda u Tešnju. Seno se sa Mehmedom znao našaliti. Ponekad i grubo. Mehmedu je znao reći “Zašto mi gledaš u oči, a ne pozdravljaš me”.
Mehmed i dječak su obično u rano poslijepodne napuštali svoje mjesto na stepeništu prodavnice obuće. Mehmed bi ustajao polako i pažljivo, skoro ceremonijalno. Vjerovatno je bio i ukočen od dugog sjedenja. Okrenut leđima i zanemarujući prolaznike, nekoliko minuta bi preslagivao svoju višeslojnu odjeću, izgužvanu od sjedenja. Uzeo bi svoj bijeli štap u lijevu ruku, a dječaka bi desnom rukom ovlaš obgrlio preko ramena. Zatim bi se njih dva skupa uputili nadesno, u smjeru autobuske stanice. Išli su na radnički autobus u petnaest sati. U slučaju velike kiše, često su se mogli vidjeti kako sjede u restoranu autobuske stanice u Tešnju. Ponekad u dolasku, a ponekad na odlasku.
Tešanjska prodavnica obuće Bosna je prošlost. Nema više ni dobre duše Beske. Slijepi Mehmed iz Miljanovaca je prošlost. Tolerancija i samilost su izgleda takođe prošlost. Koji današnji trgovac bi godinama gledao Mehmeda ispred svoje radnje? “Nisu slijepe oči, nego srca u grudima”.