Išaret

Nada je san budnih.
Aristotel

Malo je istinih snova. Malo je ljudi koji znaju tumačiti snove. A ne znači uvijek da je i njihovo tumačenje ono što je u snu išaret, najava događaja. No, ljudi u snu sanjaju bez svoje volje. O mnogo toga. O nečemu, što bi rekli, što nema veze s vezom do onoga što je nekom važno, o čemu puno razmišlja, do čega mu je stalo. Onda prođe ne malo vremena nakon takvih snova i čovjek vidi da se dešava upravo ono što je nekada sanjao.

Jedan prijatelj mi tako ispričao svoje snove. Ispričao mi je odjednom njih nekoliko koje je sanjao u nekoliko godina. A već smo prošli kroz događaje koji su potvrdili te snove. Snovi inače ne donose sve detalje, sve likove, samo išaret (predosjećanje, slutnju, znak) na ključne stvari i likove. I tako mi on priča a ja mu vjerujem. Možda mu i ne bih trebao baš sve vjerovati, jer znao je on mene iznenaditi neočekivanim. Ali opet mislim da nema niko ko nije bio iznenađen nečim neočekivanim od onoga kome je vjerovao!? I negativno iznenađen. Pogotovo što mi priča snove, pa mislim zašto bi uopće pričao ako nije tako bilo? Jer svejedno mu snovi nisu ni pomogli, ni odmogli jer se on ponašao kao da ni sanjao ništa nije. Tako se činilo.

Ali sam zato ja iskoristio njegovo povjerenje što mi to priča da ga ponešto priupitam. Tako, nakon priče o prvom snu ja ga pitam: šta si mislio da znači taj tvoj san? Odgovara mi: pomislio sam da mi u san dolazi upravo kako ne radimo ispravno to što radimo, jer onog koga sam sanjao kao našeg uzora nije na istom putu na kome je stajala većina (u snu su bila dva puta). Onda velim ja njemu: ja, i… On nastavlja: pa ja to mislim i bez zna, samo se osjećam bespomoćno da nas vratim na put kojim je išao naš uzor.

Nastavi prijatelj sa pričom o drugom snu. A kada je završio, ja opet uskočim: šta si mislio da znači drugi tvoj san? Odgovara mi: pomislio sam, iako je naš uzor u ovom snu još među nama, baš na našoj lokaciji ali ne odgovara na pitanja koja niko i ne postavlja osim mene, nego prepustio svojoj ženi da ona odgovara. Ali niko ni da sluša šta je ona govorila, nego smo se počeli iznenada razilaziti. Ali kao da se ne zna kuda će ko!? Velim, baš čudno, a ti, i dalje nemoćan, je li? Veli on: ne samo nemoćan, nego ne mogu više ni razumjeti šta se dešava. Ušutim, a prijatelj nastavlja priču o svom trećem snu.

Kada je završio, ja sada već jedva čekam da ga pitam: i, kako si rastumačio treći san? Prijatelj nije žurio sa odgovorom. Šuti on, a šutim i ja. Onda on progovori: pravo da ti kažem, nisam povjerovao da bi to mogao biti išaret šta će se događati. Više u snu nije bilo našeg uzora koji je bio na čelu dok je bilo najteže. Istina, on odavno nije među živima ali je dolazio u san. Ovoga puta nije. Većina nas smo sjedili na nekoj njivi, nekakva lagana padina, vidio sam tačnu lokaciju u našoj sredini gdje se nalazimo. Jedan od nas je krenuo sam negdje gdje još nije bilo puta, s naše desne strane, i nije se osvrtao. Dvojica od nas su krenula u suprotnom smjeru od ovog prvog, nekim starim, uskim makadamskim putem, prolazeći ispred nas i ne gledajući u nas. Njih dva su nešto međusobno razgovarali. Mi smo sjedili, čak aplaudirali, ali više nisam siguran kome: onome koji odlazi, ovima koji prolaze ispred sebe, ili sami sebi!? Ja sam stajao tu gdje su svi drugi sjedili. Nisam siguran ni da smo znali zašto aplaudiramo!? Kao da su tim putevima iz mog sna neki od nas krenuli iz nekih osobnih motiva, viška ambicije, potrebe nefsa za ovosvjetskim uticajem!? Možda čak misle da rade ispravnu stvar ali ne vide da smo mi ostali bez njih!? No čudio sam se zašto svi mi sjedimo!? Kao da sjedimo i čekamo da se pojavi rukovodstvo za kojim ćemo krenuti, uložiti znanje i energiju, i pronaći pravi put!?

Prijatelj zašuti. I tako smo dugo sjedili i šutili. Onda mu kažem: Zašto nisi pričao s njima o svojim snovima? Odgovara mi: Jesam pokušavao. Ali sam samo ja želio razgovarati. Oni nisu. Onda sam pokušavao uticati na tok događaja ne bi li šteta bila manja. Onda sam shvatio da što su emocije bile veće, moj uticaj je bio manji. Skoro nikakav. Besmislen. Šta se tu može, pomislio sam. I prihvatio novu stvarnost, takvu kakva jeste.

Uključim se ponovo: Znaš, interesantni su to snovi. Vjeruj svojim snovima. Ali nemoj se prepustiti nemoći. Život je borba. Kolege nisu ono što su bile. Nisu ni prijatelji. Ili možda ipak jesu, samo što to ranije nisi vidio, a nisi ni sanjao. Sve je isto. Samo mi prolazimo, a putevi pred nas izlaze kao iskušenje i izazov. Ovosvjetski putevi svejedno ne završavaju nigdje, oni postoje dok mi živimo. Duša je vječna. Njen nefs valja staviti u okvire smisla neminovnog povratka. Voditi neprestanu borbu protiv njene oholosti, radoznalosti, sebičnosti i zavisti. Tada će se pojaviti i pravi put kojim ćemo zajedno ići (a ne sjediti i čekati), a ispred nas će biti rukovodstvo s kojim ćemo biti zadovoljni a i oni zadovoljni nama. Nadati se.