Uzroci i posljedice

Čovjek je istodobno blagoslovljen i opterećen
velikom slobodom izbora i odgovornošću slobodne volje.
Dan Millman

Ljudi najčešće kude ili hvale kada se nešto dogodi, uz to oni koji sebe smatraju vjernicima vjeruju da sve što se događa biva sa Božijim određenjem. Ponekada je razumijevanje jednog od temeljnih činilaca vjerovanja različito. Ima onih koji to razumijevaju fatalistički. Oni smatraju posljedice neovisnim od pojedinačnih izbora, govora i postupaka. Drugi to razumijevaju u kontekstu slobodne volje i odgovornosti svakog ljudskog bića, ali i Božijeg sveobuhvatnog znanja i svemoći o svemu što je bilo i svemu što će se dogoditi, pa i znanja o tome šta će svako ljudsko biće svojom slobodnom voljom odabrati. Iz ovog drugog razumijevanja je logično zaključiti da je budućnost, u nekoj mjeri, određena današnjim ljudskim izborima. Na sadašnje okolnosti se ne može mnogo uticati, ponekada nikako, ali se može izabrati odgovor na ono što se dogodilo i što se događa. Preuzevši svoje pravo izbora i sopstvenu odgovornost, stiče se uticaj na posljedice tih izabranih odgovora i djelovanja u skladu s njima na budući kontekst.

Upravo iz te perspektive dobro se prisjetiti jedne poslovice koja ukazuje da se treba čuvati žurbe, jer ona dovodi do kajanja. Onaj koji žuri, govori prije nego što sazna, odgovara prije nego shvati, odluči prije nego provjeri, kudi prije nego se u nešto uvjeri. Čini se da je upravo ova arapska poslovica adekvatna za komunikaciju, izbore i reakcije u sadašnjem kontekstu medijsko-tehnoloških mogućnosti u međusobnim odnosima. Površnost i žurba da se „napadne“ ili „uzvrati“ bez traganja za istinom, bez provjere podataka i informacija, bez sagledavanja dužeg perioda u kome se mogu sagledati uzroci i posljedice ljudskih izbora i odgovornosti u mnogim društvenim segmentima kreiraju prakse koje ne prave red u društvenim odnosima nego povećavaju međusobnu konkurentnost i nered. Ljudi ne bi trebali biti jedni drugima konkurencija osim u borbi za istinu i pravdu.

Vjernici ne bi trebali biti jedni drugima konkurencija osim u činjenju dobrih djela, traganju osobnim primjerom za istinom i strpljenjem. Ljudi ne bi trebali, a vjernici ne bi smjeli sebi dopustiti, međusobnu borbu kako bi stekli neku javnu ili organizacijsku funkciju, privilegiju, ekonomsku moć. Ljudi bi trebali, a vjernici su se obavezali, da će međusobne odnose uređivati zajedničkim pravilima naslonjenim na temeljima (naredbama, zabranama, savjetima, primjerima) onoga što je Bog spustio ljudima da im olakša uspostavu reda za života na zemlji i da im olakša realizaciju osobne odgovornosti vezane za blagoslovljenu slobodnu volju. S ciljem da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje.

Mnogi ljudi (a i mnogi vjernici) bi se izjednačavali samo sa onima koji su „iznad“ njih, a teško im pada da rade na tome budu bolji od samih sebe. Stoga ne čudi što je iz dana u dan mnogo više nezadovoljnih sa onima koji su sada „iznad“, makar oni koji su bili prije možda imaju veću odgovornost za posljedice sada. I tako iz godine u godinu, iz mandata u mandat. Oni sutra će biti više „krivi“ za posljedice ovih koji su „iznad“ danas. Sve je manje zajedničkih pravila, sve je manje poštivanja tih pravila a sve je manje važna i istina. Jer onaj ko žuri da stigne na više mjesta, da zaradi što veći kapital i ostvari što veći uticaj, on nema kada da traga za istinom. Uglavnom stigne da iskoristi medijsko-tehnološke mogućnosti i uslika sebe, predstavi sebe, pohvali sebe i podrazumijeva sebe. Sopstvenost je izraz sopstvene strasti za ono čemu osoba teži a ne izraz traganja za istinom i uspostavom reda.