TESANJ.NET stranica grada
U novom broju časopisa »Hum« (br. 33, 2025.), koji izdaje Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, objavljen je tekst Dijane Pinjuh, profesorice povijesti na navedenom fakultetu, o knjizi Amira Brke »Kenotaf za ubijene tešanjske Rome«.
Tekst prenosimo uz dozvolu autorice
_________________________________________________________________________
Romi – ili Cigani, kako ih se najčešće pogrdno naziva – najveća su manjinska skupina u Europi koja čitav svoj vijek živi i opstoji na društvenoj margini. O njima se uglavnom govori u negativnom kontekstu, doživljavaju se kao nepoželjni gosti i susjedi, gleda ih se s podozrenjem i omalovažava. Za razliku od većine, Amir Brka Romima pristupa na sasvim drukčiji način. Približavajući nam njihov svijet i kulturu življenja, autor iznosi svu tragiku zajednice čiji je životni put od najranijih početaka prožet stradanjima, stalnom neizvjesnošću i društvenim odbacivanjem. Donoseći povijesni okvir kretanja romskog stanovništva, Brka u fokus knjige stavlja Tešanj i tragičnu sudbinu Roma tijekom Drugoga svjetskog rata, pažljivo iscrtavajući krivulju njihova stradanja i razloga koji su do toga doveli.
Knjiga je objavljena 2022. godine u izdanju sarajevskog Udruženja
za modernu historiju i tešanjskog Centra za kuturu i obrazovanje
Od srednjega vijeka do danas Romi su proganjani, zapostavljani, prezirani, ubijani. Stoga u uvodnom dijelu naslova Čovjek je Rom (str. 7-16) autor s pravom postavlja pitanje „smije li se naš svijet uopće zvati ljudskim“. Iako su na europskom kontinentu prisutni još od 14. stoljeća, Romi do danas nisu uspjeli pronaći sigurno mjesto za život, a negativni stereotipi pratili su ih, i još uvijek prate, gdje god da se nalaze. Pokušaji da se takav pogled na Rome promijeni i da barem minimum ljudskog dostojanstva nisu dali željene rezultate. Ideja romske države, razmatrana prvi put 1933. godine u Bukureštu na Međunarodnom pokretu Roma, okončana je pojavom nacizma koji je Romima zanijekao i pravo na život. Sljedeći značajniji događaj bio je prvi Svjetski kongres Roma održan 1971. godine u Londonu, na kojemu su dane „smjernice za poboljšanje njegova položaja u svijetu koji mu je radikalno nesklon“. Tada su usvojeni romska zastava i himna Đelem, đelem. Obznanjeno je i da će ime svih pripadnika ove populacije biti isključivo Rom, a imena dotada pridavana (Ciganin i njegove različite varijante) odbačena su. Autor u uvodnom dijelu iznosi malo poznat podatak, a to je da romska populacija ime Ciganin doživljava kao najdublju uvredu. Značenje riječi Rom jest ono čime se svi smatramo, a što Romima uporno niječemo i uskraćujemo, a to značenje jest čovjek.
Kada je riječ O porijeklu i seobama Roma (str. 17-25), smatra se da su oni postali nomadi pod pritiskom progona. Još u 5. i 6. stoljeću iseljavali su iz Indije, njihove pradomovine, kada i počinje njihovo stalno lutanje koje će ih u konačnici dovesti na europski kontinent. Na Balkanu su prvi put zabilježeni u 14. stoljeću, odakle su krajem 15. stoljeća krenuli u svoje najveće seobe prema zapadu, koje traju i danas.
Romi ni na europskom kontinentu neće biti rado viđeni gosti, što je zorno predočeno u dijelu knjige naslova Život pod Damoklovim mačem (str. 26-32). Iako su u početku „uglavnom blagonaklono prihvaćeni“, pojavom protestantizma vlasti su počele izricati različite zakone protiv Roma, zabranjivati im dolazak u gradove i protjerivati ih, što je posebno bilo izraženo u Njemačkoj i Španjolskoj. Njemačka je samo u 18. stoljeću donijela 68 zakona protiv Roma, a slično će biti i u drugim europskim zapadnim zemljama. Izvan zakona i nezaštićeni, Romi su bili izloženi različitim torturama. Kako to autor na jednom mjestu navodi: „legalan lov na njih kao na divlje životinje provodili su i vlasti i stanovništvo“. Ništa bolji odnos prema njima nisu imale ni crkvene vlasti, koje su ih proglašavale „đavoljim slugama“ i spaljivale na lomači. Stoga ne čudi što su se Romi, tražeći sigurnost i zaštitu od nasilja, neprestano selili. Najpovoljniji položaj imali su u Osmanskom Carstvu, što ih je dovelo i na područje današnje Bosne i Hercegovine (BiH).
U dijelu Romi u Bosni i Hercegovini (str. 33-54), daje se sažeti prikaz njihova položaja i života od naseljavanja u BiH do Drugog svjetskog rata. Iako se Brka u ovom dijelu ne poziva izravno na osmanske izvore nego na objavljenu literaturu, podaci koje iznosi relevantni su i iz njih se jasnije može sagledati položaj Roma i obveze koje su imali pod osmanskim gospodarima. Osmanlije ih u svojim popisima bilježe kao porezne obveznike, a izvjestan ih se broj nalazio i u osmanskoj vojsci. Autor ukazuje i na tri različite kategorije Roma: Arlije ili Bijeli Cigani, najbrojnija su romska skupina koja je živjela u ciganskim mahalama, sirotinjskim naseljima smještenim uglavnom na rubovima gradova ili sela; zatim Gurbeti ili Crni Cigani, poznatiji kao čergari, bili su ogranak vlaških Cigana i najviše diskriminirani dio stanovništva; te Karavlasi, koji su bili rumunjskog podrijetla i koji se tek od 19. stoljeća naseljavaju na području BiH, i to prvenstveno na tuzlanskom i banjalučkom području, a njihovo glavno zanimanje bilo je izrada drvenog posuđa. Autor također navodi i konfesionalnu pripadnost sve tri spomenute skupine ističući da su Arlije i Gurbeti bili islamizirani, dok su Karavlasi bili pravoslavci.
Na prethodni dio tematski se nadovezuje naslov O Romima na tešanjskom prostoru (str. 55-71), u kojemu autor iznosi podatke zabilježene u sidžilima Tešanjskoga kadiluka iz 18. stoljeća, na temelju kojih nastoji preciznije odrediti vrijeme njihova trajnog doseljenja na područje Tešnja, a na osnovi popisa stanovništva izvršenog u Bosanskom ejaletu 1870. godine procijeniti njihovo brojno stanje. Iz izloženog dijela primijetno je koliko se romsko stanovništvo nastojalo uklopiti u tadašnje društvo i naći zaštitnike, ponajviše u begovima.
U nastavku Brka donosi zastrašujuće podatke o stradanju Roma tijekom Drugoga svjetskog rata. Potpuno uništenje i masovno ubijanje, izrazi su koji na najbolji način opisuju pogrom kojem su bili izloženi u Europi, s posebnim naglaskom na genocid, odnosno Samudaripen u Tešnju (str. 72-119), pojam koji Brka detaljnije pojašnjava u knjizi. U razdoblju od 1934. do 1945. godine, kada je započeo krvavi nacistički pir prema Romima, na stotine tisuća ubijano ih je u koncentracionim logorima diljem Europe. Na romskim su zatočenicima u logorima najviše izvođeni medicinski eksperimenti, a proganjani su i ubijani u gotovo svim europskim zemljama: Poljskoj, Njemačkoj, Austriji, Rumunjskoj, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Francuskoj… U Estoniji je čak 70% romske populacije usmrćeno. Procjenjuje se da je tijekom Drugoga svjetskog rata stradalo više od 3 milijuna Roma, što ih, poslije Židova, stavlja na drugo mjesto po broju stradalih u ludilu Drugoga svjetskoga rata. Nisu bili pošteđeni ni u Hrvatskoj, Srbiji, BiH.U Hrvatskoj su im poništena sva prava, a ništa bolje neće proći ni u BiH unatoč pokušajima pojedinaca da ih se spasi. Služeći se različitim izvorima, autor donosi zabilježena i sačuvana svjedočenja o tragičnoj sudbini Roma u Tešnju. Pritom Romima ne pristupa kao statistici, nego kao istinskim žrtvama, dajući im ljudski lik. Oni više nisu bezlična masa svedena na brojku, oni su stradalnici, žrtve s imenom i prezimenom.
Pod naslovom Zabrinjavajući paradoks (str. 120-134) obrađuje se različit odnos Europe prema Židovima i Romima. I jedni i drugi bili su proganjani i masovno ubijani u koncentracionim logorima, ali se u europskim zemljama nije razvio pokret za zaštitu Roma koji bi aktivno radio na njihovu spašavanju, kao što je to bio slučaj sa Židovima. Izuzetak nije bila ni BiH, pa samim time ni Tešanj, gdje je zabilježen samo jedan izolirani pokušaj spašavanja. Jedan od razloga nezainteresiranosti po tom pitanju Christian Bernadac, kojega autor citira, vidi u predrasudama, te u ponašanju Roma i njihovu odbijanju svake promjene, za razliku od Židova koji su bili uključeni u živote gradova i njihovih stanovnika što ih je stavljalo u sasvim drukčiju poziciju naspram Roma. Brka, međutim, drži da je odbacivanje i prijezir prema Romima, koji su prisutni i danas, puno kompleksniji fenomen od onoga kako Bernadac tumači, potkrepljujući to primjerima Tešnja. Naime, tešanjski Romi, posebno Arlije, ne samo da nisu odbijali promjene nego su bili skloni asimilaciji, odnosno „potpunom utapanju u bosanskomuslimansko stanovništvo“. To ih, ipak, nije spasilo od diskriminacije i segregacije koju su stoljećima trpjeli, kao ni od kasnijeg ustaškog terora. Brka i na primjeru ratne odštete također pokazuje koliko su Romi obespravljeni čak i nakon rata: iznose koji su namijenjeni žrtvama holokausta (a radilo se o nekoliko milijardi eura) Romi nikada nisu dobili. Nepravedan odnos prema njima potvrđuje i spomenik žrtvama stradalima u koncentracionom logoru u Dachau na kojem su romske žrtve upisane tek 1979. godine, i to nakon štrajka glađu 14 preživjelih Roma. Podizanje obilježja romskim žrtvama Drugoga svjetskog rata nije bilo ništa bolje ni na prostoru bivše Jugoslavije. Prvi, a jedno vrijeme i jedini spomenik za stradale Rome u Jugoslaviji, podignut je tek 1970. godine u mjestu Žeravica kod Bosanske Gradiške, gdje se i danas priređuju komemorativni skupovi.
Nadovezujući se na prethodno izlaganje, autor se u dijelu knjige naslova Od manipulacije žrtvom do mita o spašavanju (str. 135-170) ponovo vraća u Tešanj i na temelju detaljnog istraživanja i proučavanja dostupnih spisa otkriva da je „glavni i najveći krivac“ za stradanje Roma u Tešnju Ademaga Mešić, jedan od doglavnika NDH, i raskrinkava mit o njihovu navodnom spašavanju. Brka se, između ostalih, dotiče i Muhameda Hadžijahića i njegovih različitih tvrdnji o ulozi sarajevskih intelektualaca u tzv. spašavanju Roma, razotkrivajući nedosljednosti u njegovim radovima i suprotstavljajući druge pismene dokaze koji ne idu u prilog Hadžijahićevim tvrdnjama o zaštiti romske zajednice. Činjenica je da je izvjestan broj njih spašen, ali je premoćna većina tešanjskih Roma svoj životni put završila tijekom Drugoga svjetskog rata.
Romi u današnjoj Evropi (str. 171-188) naslov je koji donosi porazne podatke o njihovu položaju i činjenici da je anticiganizam i danas itekako prisutan u svijetu koji se diči multikulturom, prihvaćanje drukčijih i empatiji prema takvima. Romi i danas žive u sirotinjskim naseljima i nehigijenskim uvjetima, bez zdravstvene skrbi, odvojeni i odbačeni od drugih. U vrijeme nesretnoga korona virusa, romska su naselja bila osiguravana policijskim snagama, još više ih odvajajući i srozavajući njihovo ljudsko dostojanstvo. Neosporna je činjenica koju mnogi zanemaruju, a na koju autor podsjeća, da Romi nikada nisu predstavljali opasnost bilo kojoj društvenoj zajednici. To im nije priskrbilo nimalo povoljniji položaj ili humaniji odnos u svijetu u kojem žive. Malo je poznato da su u Slovačkoj u razdoblju od 1966. do 2004. prisilno sterilizirane na tisuće Romkinja, da se Rome i u ovom tisućljeću sustavno nasilno protjeruje. Brka iznosi podatke o tisućama nasilno prognanih Roma iz Francuske, Skandinavije, zemalja Beneluxa, Mađarske, Italije…, dok Europska unija sve to mirno promatra. To je slika današnje Europe i slika vrijednosti kojima se hvali.
Slijede Epilog: Ka romskoj hipotezi (str. 189-198), gdje autor iznosi završna razmatranja o Romima i njihovu kulturnom identitetu; Izvori i literatura (str. 199-218) te Bilješka o autoru (str. 219).
Knjiga Kenotaf za ubijene tešanjske Rome glasno je svjedočanstvo višestoljetne tragike jednoga naroda koji je kroz povijest nosio, i još uvijek nosi, težak križ nepoželjnih, prezrenih i diskriminiranih u svakom pogledu. Stilom koji odudara od stila na koji smo navikli kada se obrađuju ovakve i slične teme, autor nas uvodi u svijet Roma vješto izbjegavajuću suhoparno iznošenje činjenica kojima mnoga današnja znanstvena djela obiluju. Služeći se literaturom, objavljenim i neobjavljenim izvorima, Brka sagledava romsku povijest i njihove migracije kroz različita povijesna razdoblja upoznajući čitatelja s kretanjima, stradanjima i položajem Roma u Europi, uvijek se iznova vraćajući i uspoređujući njihov položaj i život u Tešnju. Argumentirano pobija različite teze, iznosi malo poznate podatke, analizira, kritički promatra i propituje tražeći odgovore o životu i sudbini tešanjskih Roma i onima odgovornima za njihovu smrt. Brka pritom ne štedi nikoga, brutalno je iskren, bez imalo ustezanja iznosi svu tragiku jednoga naroda i licemjerje onih kojih su ih trebali zaštiti, a koji su ih bez milosti predali sigurnoj smrti. Pozivajući se na autore koji su pisali o Romima, Brka ne ostavlja puno mjesta optimizmu kada je u pitanju budućnost romske zajednice i njihovi pokušaji da nađu svoju „obećanu zemlju“. Osuđeni na lutanje u okruženju u kojem žive, bilo gdje da dođu, prezreni su i nepoželjni. Brkina knjiga jasno daje do znanja da u svijetu punom licemjerja i iskrivljenih vrijednosti nema mjesta empatiji prema onima koji su ničiji i koji nigdje ne pripadaju.
Kada sumiramo sve napisano, ono što znamo i ono čemu često osobno svjedočimo, jedini zaključak koji se može izvesti jest taj da su Romi jedini krivci za sve što im se događalo i što im se događa. Njihova krivica je u tome što postoje, što su živi. Taj je grijeh teško opravdati, još teže oprostiti. To je poruka licemjerne Europe, to je poruka koju Europa šalje Romima.
Knjiga Kenotaf za ubijene tešanjske Rome Amira Brke vrijedan je doprinos bosanskohercegovačkoj historiografiji, prvenstveno povijesti Tešnja, u kojoj iznesena razmatranja doprinose stvaranju jasnije slike o romskoj zajednici, njihovoj sudbini i svemu onome što je prethodilo stradanju jedne nepravedno zanemarene populacije. Ova knjiga nije povijesni roman, ona je pažljivo ispisano svjedočanstvo o tragici jednoga naroda koji, unatoč svemu, ne posustaje u nastojanju da preživi i izbori se za pravo na život dostojan roma.
