TESANJ.NET stranica grada
Amir Brka: Akcidentalne sintagme, CKO, Tešanj, 2025.
Malo ko zna da čita stihove? A pišu ih svi.
(Osip Mandeljštam)
Amir Brka je po mnogo čemu poseban književni stvaralac. Smisao života on vidi u stvaralaštvu, koje je bezgranično i samo sebi dovoljno. U tome kao da se drži onoga što je svojevremeno preporučivao grčki filozof Epiktet: “Ako želiš da budeš dobar pisac, piši.” I on stalno piše, pa ne čudi što knjige koje je objavio čine cijelu jednu malu biblioteku. Kada pažljivo sagledamo njegov bogati opus, zapazićemo da u toj rascvjetanoj književnoj bašti poezija zauzima povlašteno mjesto od gotovo trideset jedinica. Tu spadaju i Akcidentalne sintagme, njegova najnovija zbirka koja je prožeta najvišim duhovnim nabojem, napisana sa estetskom strogošću u kojoj autor oblikuje “građu” iz svoga bogatog životnog iskustva. Očito je da je zbirka rađena pažljivo i osmišljeno, ne samo kada je u pitanju sadržaj nego i njen štampani izgled.
Njegov stih slojevit je i dubok. Pišući, on kao da je imao na umu maksimu po kojoj pjesnik što manje kaže veću ljepotu stvara, jer u ovim pjesmama nema ničeg suvišnog. Svaka riječ je žiža značenja, svaki je stih krug predstava, podstrekač asocijacija, sinteza misli. Postoji lucidni ključ za ovu zbirku, kojim se otvara tajna prolaza ka poetskoj jezgri, i samo pomoću njega možemo proniknuti u njen pravi smisao, kroz formalnu zatvorenost do koje je autor došao nakon dugog i upornog rada.
U naslovu knjige stihovi u njoj nazvani su sintagmama, ali se po njihovom svečanom tonu dobija utisak da su to klasicistički, helenistički stihovi. Takvog mišljenja je i autor pogovora u ovoj knjizi Miljenko Jergović, koji smatra da je riječ o “pjesmi neoklasicističke strukture, koja katkad slijedi forme antičkoga pjesništva”. Stoga ove pjesme treba čitati onako kako se čita Homer, ili Virgilije: samo kada smo raspoloženi za čitanje i jutarnje svježi, bez žurbe, lagano i skoncentrisano, jer one nisu štivo za površne čitaoce. Inače, čitanje stihova veliko je i zahtjevno umijeće, te zvanje čitaoca nije ništa manje značajno i dostojno poštovanja nego zvanje pjesnika. A čitalački susret sa pjesmama iz ove zbirke predstavlja istinsku radost otkrivanja.
Na izuzetan karakter pjesničkog poziva Amir Brka odgovara izuzetnim osjećanjem odgovornosti koje mu on nameće. Iznad svega, on vjeruje da sve što piše mora da bude umjetničko djelo, potpuno nezavisno, sa sopstvenim životom, konačno preneseno sredstvo pomoću koga se iskustvo odabire, organizuje i preobražava u željeni stalni oblik. Isto tako vjeruje da nijedno umjetničko djelo nema nikakve vrijednosti ukoliko nije istinito u rigorozno strogom smislu riječi, vjerno ne samo činjenicama nego i iskustvu, odnosno svemu što pjesnik u njemu vidi i za njega osjeća. Ovaj dvostruki ideal možda je odgovoran za složenosti i neravnine njegovih razmišljanja, ali nije ništa manje odgovoran za njegov konačan uspjeh i izuzetan značaj. Gledajući ispod uznemirujuće površine stvari, on pokazuje da je stvaralački poziv nešto duboko prirodno i tijesno povezano sa izvorima života.
Akcidentalne sintagme Amira Brke prelijepa je knjiga (i sadržajem i opremom) sa četrdeset i pet zanimljivih i dubokomisaonih pjesama koje nisu za površnog čitaoca. Za njih je potrebno strpljenje, pa i ponovljeno čitanje, pri čemu će se uvijek otkrivati nešto novo. U njima se prolaznost, sitnice i običnosti dižu na nivo univerzalnog, na tragu onog Baljmontovog stiha: “Trajnost se otkriva u onom što ne traje.” I očito je da su ove pjesme plod dugogodišnjeg osmišljenja i velikog truda. Autor je u njima dostigao maksimum kada je riječ o poetskoj refleksivnosti i dubini poimanja.
Kako je ovdje riječ o iskustvenoj poeziji, ona odiše estetskom istinitošću, refleksivnošću i tačnošću kao osnovnim svojstvima, i očito je da je njen autor od početka gazio tvrdom stazom pjesničke umjetnosti vjerujući u poeziju kao umjetnost lirskog oblika i izraza, umjetnost koja se hrani bogatim i suštastvenim životom. To je konkretna poezija, detaljistična, koja nastaje kao rezultat aktivnog posmatranja. Čista i lijepa u nekoj svojoj nagovještajnoj raskošnosti, obilju metaforičnosti i mnoštvu asocijativnih rješenja. Njome se predočavaju odnosi u društvu, istoriji, savremenom dobu i pjesnikovom uslovnom svijetu – uslovima za mogućnost univerzalnih pjesnikovih komentara. Otkrivaju nam se ovom zbirkom sasvim nove dimenzije jednog unutrašnjeg svijeta, razrješenja suprotnosti, ovaploćenja harmonije i skladnosti. Putevi intelektualnog interesovanja odveli su autora posebnom poetskom izrazu.
Cijela zbirka reakcija je na sadašnje vrijeme i događanja, na oblike savremene istorije vidljive za pjesničko oko i, daleko konkretnije, na oblike života oko njega, na pitanja koja su prerasla, kao kod svakog istinskog pjesnika, u zapitanost nad egzistencijom i trajanjem uopšte. Time njegova poezija dobija na osmišljavanju humane poruke koju nosi i mogućnosti sagledavanja procesa pretvaranja životnih impulsa u vizionarstvo i uzdignutu realnost. Sve lične formule, sav strah, sav užas pred činjenicom postojanja – samo su nagovještaji nadiruće, nerješive aktuelnosti vremena. Brojni stihovi u ovoj zbirci nose direktne odjeke dalekih i tragičnih događanja i sukoba. Poezija Amira Brke značajna je prije svega po tome što nosi vizionarstvo i objektivnost kao svoju originalnu unutrašnju pjesničku realnost.
Ova njegova zbirka zapravo je knjiga vrlo koherentne strukture. Vezana je čvrstom, jedinstvenom sponom, i nosi boju pjesnikove potpune zrelosti. Pjesme karakterišu razuđena metaforičnost, kondenzovana poređenja, ornamentalna naracija i refleksivni odjeci. Osnova im je vrlo čvrsta, svedenost gotovo maksimalna, oblici postojani, a funkcija je izraz nekog suštastva. Stojeći na stabilnim nogama, pjesnik čuje šumove i treptaje epohe, te bilježi i ono što je ispod ili iznad vidljive realnosti.
Knjiga ima dvije cjeline: Crne roletne sa dvadeset i dvije i Zombi, rekonstrukcija sa dvadeset i tri pjesme. Čak je i fotografija autora, sa kišobranom i snijegom koji nemilosrdno sipa iz tmurnog neba, usklađena sa pesimističkim sadržajem knjige i hladnim tonom naracije.
Miljenko Jergović, koji je jednom prilikom kazao da “pisac nema od čega stvarati knjigu ako je ne stvara od sebe”, zabilježio je u pogovoru da je “u posljednjih nekoliko knjiga (…) počeo u ovog pjesnika iščitavati neki živi i vrlo konkretni svijet. Hoćemo li ga nazvati lokalnim? Možemo, ali i ne moramo.” Da, Amir Brka dočarava konkretan svijet, ali to je u njegovim pjesmama teško prepoznatljivo, jer taj svijet kroz umjetničko uobličenje poprima univerzalne, opštečovječanske dimenzije. Njegove pjesme nastaju poniranjem u sebe, oslobađanjem od uticaja spoljnjeg svijeta, usredsređivanjem na bitno, nadahnućem i koncentracijom ne samo uma već i cjelokupne duhovne energije. Visoka vrijednost treperi u njima, one plamte istinom, pa u njima možemo naći i ono što nosimo u sebi, i sve što zavređuje da se kaže.
Amir Brka nije pjesnik jučerašnjeg ili današnjeg vremena. On je pjesnik zauvijek. Bog nam je takvih malo dao. Čitalački naraštaj današnjeg doba, koga zanima samo nešto lako, jeftino i uzbudljivo, nesposoban je i savršeno nekompetentan da čita njegovu poeziju onako kako je napisana, pa je stoga ona upućena dalekom, još nepoznatom čitaocu, u čiju pojavu pjesnik nikada nije sumnjao. Njegova poezija, bezvremena naspram trošnosti i ništavnosti čovjeka, moraće čekati na te prave čitaoce.
