TESANJ.NET stranica grada
Školske aktivnosti za taj dan su gotove. Sjedaš u auto ispred škole. Gladan si. Vrijeme je za doručak. Supruga radi prvu smjenu. Od kućne varijante doručka nema ništa. Razmišljaš o odlasku u Bingo po pečeni karabatak sa prilogom. Odustaješ. Jeo si to prošle sedmice. Ne valja sa piletinom pretjerivati. Burek kod Maše ili u Haustoru? Malo ti je jedan, a dva su previše za doručak. Pšeničnu maslanicu u Haspeku si oćejfio. Picu nisi nikada prihvatio kao doručak, a i ne voliš je. U vožnji si već došao do čaršije. Odlučuješ se za sigurnu varijantu. Tamo gdje jedeš još od osnovne škole. I gdje te nikad nisu iznevjerili. Odlaziš do ćevabdžinice Školjić. Znaš da je utorak i da je gužva, ali strpićeš se.
Emina i Nedžad Školjić su zanat učili od oca Mehmedalije. Svoju vještinu su doveli do savršenstva. Umjetnost i jeste jednostavnu i svima dostupnu hranu poput ćevapa, učiniti posebnom. Njih dvoje praktički cijeli život pripremaju i peku ćevape i lepine. Prvo uz oca, a onda samostalno. Sve do danas. I to uvijek na istom mjestu. Ćevabdžinica se još od sredine 1960-tih nalazi na istom mjestu pod Gradinom. U malom objektu čiji vanjski gabariti nisu bitnije mijenjani već skoro šezdeset godina. Tešnjaci već generacijama doručkuju upravo na tom mjestu.
Gladan si. Pomisao na meku i podatnu lepinu i ukusne ćevapčiće čini te još gladnijim. Već razmišljaš kako ćeš staviti dosta bibera i luk dobro nasoliti.
Naručićeš i jogurt. Ljeto je. Traži se slanija hrana i više tekućine.
Već u prilasku sa ulice vidiš da situacija nije dobra. Mušterije i izvana i iznutra stoje pored vrata. Smetnuo si da je avgust. Čaršija je prepuna dijaspore, željne domaćih okusa i mirisa. Mnogi od njih su kao i ti, poželjeli ukusne ćevape kod Mine. Dijaspora želi napuniti i stomak i oči. Kad se vrate u svoju Njemačku ili Austriju, da sami sebi mogu reći da su oćejfili ćevape u čaršiji. Ne možeš ni prići do Mine da naručiš. Sad ti ideja o doručku kod kuće i ne izgleda tako loša. Ljudi te čudno gledaju, ali ti se nekako proguravaš u sredinu objekta. Na zidnom satu u radnji je 10,45. Stolovi oko tebe su prepuni naroda. Skoro svi već jedu. Tuše se ukusnim ćevapima i natopljenim, pa blago zapečenim lepinama. Tebi se šmaga. Bukvalno im zavidiš. Niko nema vremena ni glavu podići. Samo zveckaju viljuške. Mina te i ne gleda. Ti pokušavaš na blef. Dobacuješ joj iz daljine da hoćeš veliku porciju za ponijeti. Ništa. Nema reakcije. Tek nakon par pokušaja dobijaš razdražljiv odgovor. Kaže nema, nestalo ćevapa! Čuj to, kako nema? Pitaš sav u čudu. Ne vjeruješ. Misliš da se šali sa tobom. Pogledaš je pravo u lice. Ma kakva šala! Na licu su ogorčenost i nezadovoljstvo. Rado bi se i posvađala izgleda. Ti iznenađen šutiš. Eto nema, nismo očekivali baš ovolike silne narudžbe, kaže
Mina. A ovi što sjede i čekaju, usuđuješ se upitati? To su narudžbe otprije. Oni kad pojedu odoše kući. A i mi ćemo za njima.
Probijaš se kroz gužvu prema vratima. Osjećaj gladi kao da te napustio. Olakšalo ti je kad si vidio kako je Mini teško. Zbilja rijetka zgoda. Ostao si bez planiranog doručka. Nisi nikada u životu ušao u ćevabdžinicu gdje je nestalo ćevapa. Znalo je lepina nestati, pa pričekaš dok ih donesu. Ali ćevapa?!
– Fotografija u prilogu je iz 1974. godine. To je mala pomoć za one koji su u dilemi gdje se u čaršiji jedu ukusni ćevapi i lepina.
