JEDNA POVIJESNA CRTICA: KAKO JE JURIJ SEMJONOV PISAO O PIVU

Pivo je muško piće

Da. Izričito i naglas je razmišljao slavni ruski pisac, ustvrdivši da je čarobni napitak jedina poveznica koju muškarci bez sumnje mogu pripisati samo svome čulu okusa – i nije pogriješio. Na koncu, može biti da je Semjonov nesvjesno pogodio smjestivši dame, dakle pripadnice ljepšeg spola, u visoko društvo, a takva okruženja su obično konzumirala neka druga, otmjenija pića. Pivo je, stoga, moralo zadovoljiti prosti puk i građanstvo muškog pola, koje je nemilice hrlilo ka „tečnom kruhu“.

O tačnom datumu početka, kako Semjonov kaže „varenja piva“, nema egzaktnih podataka, tek vrijedi kazati da je to umijeće, tj. vještina varenja bila poznata u Evropi još prije seobe naroda, a dokazano je da su već u starome Babilonu varili pivo. Već spomenuto slikovito ukrašavanje (tečni kruh) nalazi svoje uporište u uskoj povezanosti proizvodnje piva i pravljenja kruha. Naime, Babilonci su gotov (ispečen) kruh sušili, omekšavali i nakon toga bi ga natapali u vodi. Takva smjesa se postepeno pretvarala u kašu, a proces je završavao tako što bi kaša na vatri morala da provrije. Kasnije su se dosjetili da ovo piće (što god da je to tada bilo i kakav god da je okus imalo) mogu dobiti direktno iz brašnene kaše, a još kasnije su nadošli na slad. Takvo babilonsko pivo se zvalo „kvas“, a slično piće pravili su (i konzumirali, dakako) i Egipćani pod imenom „buza“. Hm, nije li ovo ime etimološka poveznica sa kolokvijalnim izrazom booze (cuga) u savremenom engleskom jeziku? Vrlo moguće. Vrijedi spomenuti da su oba izraza (i kvas i buza) sačuvala svoje mjesto u nekim slavenskim jezicima, u hrvatskom i ruskom, na primjer. Inače, Babilon, Egipat i cijeli antički svijet nije koristio ječam za varenje piva.

Probijajući se dalje kroz povijest dolazimo do neizostavnih Grka i Rimljana. No oni kao da nisu mnogo zanimali ni samog gospodina Jurija, budući da im je on posvetio svega jednu rečenicu u svojoj znamenitoj knjizi „Bogatstvo svijeta“, napisavši da su i jedni i drugi poznavali pivo, ali kako ga nisu mnogo cijenili nije imao potrebe (zaista!) da im posvećuje više prostora. No zato su Germani bila sušta suprotnost. Ne samo da su oduvijek voljeli pivo već su ga u njegovim „ranim danima“ poboljšavali obogaćujući mu ukus različitim mirođijama – hrastovom korom i divljim ječmom. Kada je o ječmu riječ, pisac navodi podatak o širokoj rasprostranjenosti ove žitarice. Interesantno primjećuje da ga ima posvuda u Evropi i Aziji, osim krajnjeg sjevera kontinenta. Narodima Kavkaza i Rusije ječam je bio poznat još od najranijega staroga vijeka, a Rusi i dan-danas označavaju i raslinu i pijanstvo jednom te istom riječi – hmelj.

Srednji vijek je vrijeme u kojem hmelj naročito dolazi do izražaja i dobija glavnu ulogu. Semjonov navodi pionirski posao koji su obavili samostani sjeverne Galije. Brat-pivovar se zvao cambarius, a odatle vodi porijeklo i priča o kralju Gambrinu koji je, veli predanje, izumio pivo.
U 15. a poglavito 16. vijeku razvilo se pivovarstvo u srednjoj i sjevernoj Njemačkoj, a u Belgiji i Nizozemskoj dostiglo je neslućeni vrhunac. U južnoj Njemačkoj pivo se proizvodilo jedino u Bavarskoj, a naročitu uspješnost u proizvodnji pivari imaju zahvaliti kraljevskom dvoru, svojevrsnom meceni razvoja pivarstva. S druge strane, u susjednom Württenbergu su u 17. stoljeću pokušali, u više navrata, ograničiti pivovarstvo u korist vinogradarstva, a godine 1679. varenje piva je sasvim zabranjeno.

Da ratovi uvijek pokvare sve dotadašnje smislene životne poslove, svjedoči i crtica o Tridesetogodišnjem ratu, čije su negativne posljedice uništile pivarstva sjeverne Njemačke i Holandije, koje je jedva životarilo tokom 17. i 18. stoljeća. Znakovita pivarska renesansa u te krajeve stiže tek u 19. stoljeću uvođenjem novih metoda, načinâ industralizacije piva. Glavnom pivarskom zemljom postaje tada Njemačka, ne samo veličinom proizvodnje (njenu proizvodnju prestigla je Amerika tek 1910.) nego i kvalitetom. Ovo su četiri glavne vrste piva što su ih stvorili njemački pivari, kasnije prihvatili i proizvođači ostalih država, a Jurij S. ih poimenice nabraja: münchensko, zlatno-žuto bečko, svijetlo češko i dortmundsko pivo.

Svoj kratki izlet u povijest nastanka i proizvodnje piva, Semjonov završava zapisom o silnom uzletu pivovarstva Sjedinjenih Država Amerike. Tu moćnu pivovarsku industriju stvorili su većim dijelom njemački iseljenici, a važan je njihov udio i u pivovarskoj industriji nekadašnje Rusije i Japana. Slad se najviše uzgaja u saveznoj državi Milwaukee, a najveće pivovare su na istoku zemlje u New Yorku, Pennsylvaniji i Illinoisu. Prohibicija je uništila mnoge američke pivovare, a mnogi su američki pivovari prodali u bescjenje svoju aparaturu, koju su kasnije kupili Japanci. Od tog vremena, zaključuje Semjonov, datira i nagli razvitak japanskog pivovarstva.

Na koncu, ovo leteće podsjećanje na J. Semjonova i na zapis o tečnom hljebu najbolje bi bilo završiti – a kako drugačije – do čašom hladnog piva! I ne zaboravite, ako vas slučajno uhvati griža savjesti što ga svakodnevno pijete, a naročito ako ste žensko, nema potrebe da se grizete za vlastitu dušu, naprotiv. Ono, naime, sadrži sve minerale koje i žitarice od kojih se pravi (najčešće ječam, odnosno ječmeni slad). Uz vitamin B6, koji štiti srce i krvne sudove i „smiruje živce“, pivo potpomaže metabolizam šećera i ishranu kože. Jedna flaša piva dnevno zadovoljava potrebe našeg organizma za vitaminima grupe B, kojih ima i u kvascu, takođe sastojku piva.
Zatim tu su i neizbježni minerali: kalijum (ima ga od 200 do 250 miligrama u jednoj flaši), kalcijuma (15 do 30 miligrama), fosfora (75-250 miligrama), magnezijuma (30 do 80 miligrama). Zadovoljavajuća je i mala količina natrijuma; ima ga između 15 i 30 miligrama, pa je „dozvoljeno“ da ga piju i oni koji drže dijetu bez soli, a posebno je korisno bubrežnim bolesnicima jer povećava izlučivanje mokraće, sprečavajući tako stvaranje kamena, a i ubrzava rastvaranje manjih kamenčića i njihovo izbacivanje.
Dakle ako ste pripadnik „jačeg spola“ i ako ne pretjerate (flaša dnevno), tečni hljeb ne može da van škodi. A šta je sa pripadnicama ljepšeg pola u ovm slučaju? Ukoliko ne žele da vam se pridruže, one se, po pravilu, uvijek mogu okrenuti „svojim“ otmjenijim pićima. Ko je spomenuo grizodušje.

Edin Volk Dervišefendić