Dženaza

Nije uvijek tako bilo. Sjećam se vremena kada se prisustvovalo dženazama u šutnji, s posebnim poštovanjem prema tom događaju, prema osobi koja je preselila na drugi svijet i koju ispraćamo posljednji put. Ni oni koji su stajali pored, koji nisu sudjelovali u samom vjerskom činu dženaze, nisu pričali.

Danas nije tako. Oni koji dođu kao da ne osjećaju tugu, čini se kao da ne osjećaju ništa. Kao da idu na kratko druženje, priliku da nekog vide i da se ispričaju pomalo o svačemu. Događaj dženaze kao povod posjete prerasta u neki novi povod za neobavezne razgovore. To traje dok se ljudi kreću za mrtvim tijelom umrle osobe, i to traje dok traje ukopavanje. Još se šuti dok se uči fatiha, dok se obavlja sam vjerski čin klanjanja dženaze i dok ulema naglas uči dijelove Kur'ana.

Zbog čega ovakvo, bez ikakve sumnje, neprimjereno ponašanje? Teško je jednostavno odgovoriti na to pitanje, ali ako bi se moralo ukratko kazati onda bi se najlakše moglo reći: izgubljene su temeljne ljudske vrijednosti. Nisam vidio neku posebnu razliku u ponašanju onih koji klanjaju dženazu i onih koji to ne čine. Više je ta razlika individualna nego grupna. Bude mi neugodno kada neko počne priču, i ne odustaje. Niti slušati, niti ignorisati, niti napustiti.

Komentari u vezi sa umrlom osobom su toliko površni, radi reda, kao što se čini da je i posjeta samoj dženazi radi reda. Taj događaj ne dotiče srce mnogih koji se okupe. A trebalo bi da dotakne svačije srce, jer nema nikoga nad kim se neće okupiti na isti način. Pitanje je samo šta će pričati?

Bio sam na sahranama umrlih pravoslavaca i katolika, i još uvijek je primjetna duboka šutnja. Ta šutnja odaje osjećaj tuge prisutnih što su se rastali sa nekim koga su kraće ili duže, manje ili više poznavali. Taj osjećaj je više ljudski izraz nego vjerski čin.

A šta je dženaza? Ono što ćete pročitati u nastavku prenosim i meni je osobno prihvatljivo.

Dženaza je islamski vjerski obred u kojem se vrši sahrana jedne ili više osoba. Sastoji se od takozvanog “dženaza-namaza” (zajedničke molitve) i samog ukopa. Dženaza-namaz se klanja samo stojeći (za razliku od ostalih molitvi). Predvodi je imam koji stoji ispred džemata okrenut prema umrloj osobi, dok je umrla osoba okrenuta desnom stranom prema kibli, a lijevom prema prisutnim.

Počinje se takozvanim “početnim tekbirom” (Riječi “Bog je najveći) , poslije čega se uči Subhaneke^[1]. Zatim tekbir poslije kojeg se uči salavat (Blagosiljanje Muhameda s.a.v.s.) , ponovo “tekbir” i poslije njega dženazetska dova. Završava se tekbirom i predavanjem selama na desnu, a zatim na lijevu stranu (način na koji muslimani završavaju molitvu). Ova četiri tekbira imam izgovara naglas, a ostale džematlije u sebi (u nekim pravnim školama Islama i naglas).

Umrlu osobu od gasulhane (prostorije za opremanje umrle osobe) do mjesta klanjanja dženaze i do mjesta ukopa nose prisutni pri čemu učestvuju svi. U slučaju da je mjesto klanjanja dženaze i ukopa udaljenije mejt se prevozi vozilom, a slijede ih pješice prisutni.

I u samom ukopu učestvuju svi prisutni. Na dženazi prisustvuju samo muškarci. Ono što je kod kršćana kovčeg, to je kod muslimana “Tabut“, sa pet strana daska, odozgo platno.

Poslije ukopa imam ili više njih uči “ašere” (Kur'an; dva posljednja ajeta sure El-Bekara), suru Ihlas tri puta, suru Felek, suru Nas, Fatihu i “Elif-lam-mim” (Početak sure El-Bekara) i završava dovom čime je dženaza završena.

Voljom Uzvišenog Allaha čovjek se u određenom trenutku rodi, određeno vrijeme živi i u određenom trenutku odlazi sa ovog svijeta. Međutim, smrt nije kraj. Duša nastavlja živjeti na drugom svijetu – Ahiretu.

Iako smo duboko svjesni neminovnosti odlaska s ovoga svijeta, rastanak od naših bližnjih je bolan i težak. U tom trenutku sve što se može učiniti je primjereno i dostojanstveno ispratiti naše najmilije sa ovoga svijeta.

Ponašanje rodbine, komšija i prijatelja

Rodbina, komšije i prijatelji pomoći će porodici umrlog u skladu sa potrebama i mogućnostima . Najprikladnije je da primaju i ispraćaju goste koji dolaze izraziti saučešće porodici, te da se uključe u poslove organizovanja dženaze.

Prirodno je zaplakati za bliskom i dragom osobom u trenutku njenog preseljenja na Ahiret. Međutim i tada treba ostati priseban i primjereno i dostojanstveno se ponašati. Jadikovanje, naricanje i preglasno plakanje muslimanima nije dozvoljeno i smatra se nepristojnim. Takvo ponašanje bilo bi, prema islamskom učenju, uznemiravajuće za dušu umrlog, a grijeh onome ko bi se tako ponašao.

Izražavanje saučešća

Izražavanjem saučešća pokazujemo da saosjećamo u žalosti za umrlim. To je pohvalan gest.

Najbolje je saučešće izraziti Kur'anskim ajetom: “Innellahe me'as-sabirin” (Zaista je Allah sa strpljivima), a odgovara se takođe Kur'anskim ajetom: “Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un” (Allahovi smo i njemu se vraćamo).

Pored toga u našoj tradiciji je ostalo izražavanje saučešća na turskom jeziku: Bašun sagolsun, a odgovara se Dostum sagolsum.

Primjereno je izraziti saučešće i riječima: Primite moje saučešće.

Prilkom izražavanja saučešća muškarci će se međusobno rukovati ili zagrliti. Žene će postupiti na isti način.

Muškarci i žene koji nisu bliski rođaci neće se međusobno rukovati, nego će samo usmeno izraziti saučešće ožalošćenima.

Dženaza namaz

Svaki punoljetan i mentalno zdrav musliman – muškarac dužan je klanjati dženazu namaz. Da bi klanjao dženazu, kao i druge namaze treba da bude fizički i obredno čist, tj da je sa abdestom.

Dženaza ima četiri tekbira (Allahu ekber). Poslije prvog tekbira se uči Subhaneke sa dodatkom “ve dželle senauke”, poslije toga salavati, a poslije trećeg dova. Na kraju se preda selam na desnu i lijevu stranu.

Osoba koja ne zna učiti gore spomenuto izgovarat će samo tekbire za imamom. Dženaza namaz je svojevrsna molitva za dušu umrlog i sudjelovanje u njoj spada u norme primjerenog ponašanja pripadnika islama.

Praćenje dženaze

Pratnja dženaze se vrši dostojanstveno. Neprimjereno je razgovaranje, smijanje, pušenje cigareta, i sl. Prateći dženazu treba učiti dove, tražiti od Allaha dž.š. oprost za svoje i grijehe umrle osobe, te razmišljati o smrti i našoj pripremljenosti za nju.

Ponašanje na mezarju

Zabranjeno je hodati po mezarovima i sjediti na njima. Zagrtanje kabura je pohvalno djelo (Napomena: običaj da se alat obavezno spušta na zemlju prilikom preuzimanja nema ništa zajedničko sa vjerskim propisima.). Stavljanje vijenaca na mezar nije islamski običaj. Bilo bi dobro izbjegavati sve ono od čega nema koristi duša umrlog i što nije u skladu sa islamom.

Prema islamskim propisima, pratnji i klanjanju dženaze prisustvuju samo muškarci. Prilikom dolaska na dženazu, potrebno je biti odjeven prikladno tim okolnostima.

Međutim, u našim uslovima, u kojima ispraćaju dženaze prisustvuju žene, potrebno je dodatno naglasiti obavezu njihovog primjerenog i pristojnog odijevanja.

Nepristojno je obući kratku suknju, prozirnu ili odjeću pripijenu uz tijelo, bluzu ili majicu bez rukava ili kratkih rukava. Poželjno je da ženske osobe koje u svakodnevnom životu ne nose maramu, prilikom prisustvovanja dženazi stave maramu preko glave.

Poslije dženaze najbolje što živi može učiniti za dušu umrlog je da živi moralno, u skladu sa propisima islama, da čini dovu Uzvišenom Allahu i da radi dobra djela.

Fuad Šišić