Oholost

“Ako je ispravno shvaćena, nauka liječi čovjeka od njegove oholosti
jer mu pokazuje njegove granice.”
Albert Schweitzer

Petak, 17. maj 2013. godine. Dolazim u džumu-namaz i pred džamijom susrećem draga lica. Zastajem i selamim se. Dolaze i drugi, jedan od njih se selami, rukuje ali ne gleda u mene. Ja nastojim uvijek gledati u onog s kim se rukujem. Nekako mi to dođe kao usklađivanje mog ponašanja sa pozdravljanjem nekoga. Na taj način želim kazati nekome da sam u tom trenutku s njim. Nelagodno mi bude kada neko pruži ruku, nazove selam, a gleda u nekog drugog. Kao da mi kaže: evo ti selam osim mene! Taj moj osjećaj možda je potpuno pogrešan. Možda čovjek ima naviku da dok jedne selami i pruža im ruku, druge gleda. I možda je taj čovjek i mene gledao dok se s nekim drugim selamio.

A onda na hutbi imam govori o oholosti. Potaknu me ponovo na razmišljanje: ima li ili koliko ima oholosti u našem odnosu prema drugim ljudima? Znam da je čovjek stvoren kao slab, kao slabo stvorenje. Znam da kada te neko tapše po ramenu ne treba čovjek pomisliti kako je nešto poseban, jer bi to moglo biti zavaravanje, kao što znam da kada te neko proziva, napada, optužuje ne treba klonuti jer bi to bila slabost. Jer čovjek ako je iskren prema sebi, i odgovoran prema sebi, on će najbolje znati svoje slabosti i svoje dobre strane. Niko mu ih ne može bolje kazati od samog sebe. E hoće li to čovjek uraditi, hoće li dopustiti da bude sam sebi najveći prijatelj, ili će napraviti sebe samog sebi najvećim neprijateljem, do svakog je ponaosob.

Mudri Lukman je savjetovao svoga sina riječima: „Iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“ Muhamed a.s. je kazao: „Oholost je neprihvatanje istine i omalovažavanje drugih.“, te “Dovoljno je duhovne i moralne manjkavosti i nedostatnosti kod čovjeka ako vidi samoga sebe velikim i važnim.” Da bi se izbjegla oholost treba naći mjeru između oholosti i poniženosti, a to je skromnost. Skromnost nije poniženje nego spremnost da se čovjek ne uzdiže iznad drugih. Svakodnevno susrećemo nadmene i ohole osobe. U školi su to nastavnici koji nemaju strpljenja sa djecom, koji nemaju vremena ljudski popričati sa roditeljem koji je došao da čuje šta je sa njegovim sinom ili kćerkom, te na koji način da, uz međusobnu saradnju, poprave stanje tog učenika. U javnoj administraciji su to službenici koji neljubazno i namršteno postupaju prema građanima, policajci koji se nadmeno odnose prema građanima. U zdravstvenim ustanovama su to ljekari i sestrice koji dižu glas na svoje pacijente, ponižavajući ih i maltretirajući. Ili ispijaju kahvu dok pacijenti u hodnicima čekaju na red. U firmama i raznim organizacijama su to direktori koji ne poštuju svoje saradnike i uposlene, izvlačeći iz njih sve a ne dajući im ni blizu toga. Ali i obrnuto, to mogu biti saradnici i uposleni koji ne daju sve od sebe za uspjeh organizacije kako bi i njima samima bilo bolje, ili čak ne zasluže ni ono što dobiju. Ili vlasnici kapitali koji misle da zahvaljujući svojoj sposobnosti imaju pravo da njihov kapital raste brže i više od plaća uposlenih. U politici su to javni funkcioneri koji nemaju isti odnos prema onima koje ne poznaju, ili koji nisu iz njihove partije u odnosu na svoje prijatelje, rođake, partijske kolege. Susrećemo ljude koji kada govore o uspjehu organizacije na čijem su čelu, odjela, ili nekog projekta govore samo JA pa JA. Stiče se utisak da bi bez te osobe sve bilo neuporedivo lošije. Ne znam da li čovjek pri tome vidi sebe velikim i važnim, što spada u oholost, ili samo promotivno djeluje u svoju korist zbog neke buduće pozicije ili funkcije, ali nesumnjivo je da bi se trebalo klonuti toga JA u isticanju uspjeha.

Dok sam obavljao funkciju Općinskog načelnika dobijao sam kritike da u općinskom biltenu ima previše mojih slika, da sam često na lokalnoj TV, i slične kritike. I to jeste bila dilema i za mene, bio sam svjestan kako se može to doživjeti u javnosti. U isto vrijeme, općinski načelnik je po zakonu, dakle po prirodi posla u lokalnoj zajednici, najznačajnija pozicija i većina najznačajnijih događaja je vezana za prisustvo načelnika. Uz to, općinski načelnik se bira direktno na izborima, pa i ta promotivna aktivnost kao feedback biračkom tijelu je uvijek prisutna. Kako je ovaj lokalni organ vlasti personificiran u jednoj osobi, onda je logična posljedica da se ta osoba najčešće i pojavljuje jer je prisutna događajima koji i mediji prate, i koji su interesantni za javnost. Ali u tim prilikam sam vodio računa o tome da ne govorim JA, kao što i nisam sãm bio, jer sam predstavljao sve ono što smo radili zajedno kao lokalna vlast, kao rukovodni tim, kao administracija pa i šire.

Ipak, povod za ovaj tekst je bilo ponašanje onog ko ulazi u džamiju da se spusti na sedždu, da sasluša hutbu, da i javno iskaže svoju poniznost i pokornost prema Bogu. To bi trebalo značiti da će nakon što demonstira pokornost prema Bogu (ili prije toga), razumjeti da treba na ispravan način demonstirati i svoj odnos prema Božijim stvorenjima, u ovom slučaju prema drugim ljudima. Nositi emanet vjere, preuzeti odgovornost, ne znači samo spuštati čelo na sedždu, izgovoriti šehade, postiti, davati zekat i obaviti hadž (ko je u mogućnosti) nego to uključuje mnogo više, a odnosi među ljudima zauzimaju posebno mjesto.

Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj