Moja priča: Ismar Krdžalić

On je poliglot koji govori četiri strana jezika, pasionirani sportaš, autor bloga u kojemu piše o muško-ženskim odnosima, ali i pisac autobiografije “Poseban od prvog udisaja”, knjige koja je brojnim osobama s invaliditetom ukazala da se život može živjeti punim plućima, bez obzira na tjelesna ili duhovna ograničenja

Zove se Ismar Krdžalić i dolazi iz Tešnja, Bosna i Hercegovina. Rođen je u svibnju 1992. godine, u sedmom mjesecu trudnoće. Nedugo potom, dijagnosticirana mu je cerebralna paraliza. Sa četiri godine naučio je puzati, a sa sedam krenuo u osnovnu školu, bas kao i svi njegovi vršnjaci. Nakon završene osnovne škole upisao je strane jezike u gimaziji koju je završio odličnim uspjehom. Govori engleski, njemački, francuski i španjolski jezik. Još uvijek ne studira, ali ima izrazitu želju za studiranjem u inozemstvu.

Poseban od prvog udisaja

“Bavim se pisanjem, bukvalno otkako znam za sebe. Još od prve pročitane knjige znao sam da ću napisati autobiografski roman kako bih motivirao svu djecu i mlade koji se nalaze u tjelesnom stanju sličnom mome te kako bih ohrabrio njihovu širu okolinu da razbije često sasvim neosnovane predrasude koje su imali ili još uvijek imaju o osobama s invaliditetom. To

Ismar na promociji svoje autobiografije

mi je pošlo za rukom u prosincu 2012. godine kada je svjetlo dana ugledao moj autobiografski roman ‘Poseban od prvog udisaja’. Roman je odlično prihvaćen te s ponosom mogu kazati da sam ušao u srca mnogih ljudi, bez obzira na njihove fizičke mogućnosti”, priča Ismar.

“Već godinu dana pišem blog za gradski portal tesanj.net, s posebnim osvrtom na problematiku muško-ženskih odnosa ne izostavljajući, naravno, ni osobe s invaliditetom.”
“Imam izrazitu motivaciju u društvu sasvim jednostavnih ljudi. Takve osobe muče isti problemi kao i bilo koga od nas, bez obzira na to da li su im noge ‘brze’, sluh ‘oštar’ ili vid ‘kristalan’.
Baš kao i svi mi, obični ljudi razmišljaju prebrzo, ili nekad čak uopće ne razmišljaju, što može biti jako humoristično, shodno pragu tolerancije koju prema njima imamo. Cijenim i kada imaju oštre komentare jer znam da mi neće dopustiti ni visok let a ni slijetanje na onu poziciju koja je ispod mojih mogućnosti. Ukratko, to su oni ljudi koji imaju tu vrlinu da volimo sve njihove mane.”

Čovjek željan života

“Moja glavna mana je tvrdoglavost, i često me gadno spusti.  Svi mi smo, bez obzira na naše fizičke sposobnosti, nastali kao plod ljubavi. Zato se ne smijemo udaljavati od drugih! Dopustite ljudima da vam pokažu koliko vas trebaju!”
Uz sve ostalo, Ismar se nedavno počeo baviti i sportom koji mu otvara neke nove perspektive u životu.

S osobnim trenerom Vernesom Karagićem

“Sport je relativno novo iskustvo, po principu nikad ne reci nikad. Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću odlaziti u teretanu dva puta tjedno, ne bih mu vjerovao. Mislim da je baš to ono čime se može odlikovati čovjek željan života. On prihvaća stvari ne pitajući zašto nego – kako. Baš to sam se pitao u počecima pisanja i bavljenja bodybuildingom: kako izvući ono najbolje iz datih okolnosti?
Sretan sam sto imam osobnog trenera koji mi svaki put pojedinačno demonstrira svaku vježbu. Cilj svega toga nije da budem bolji od drugih. Cilj je biti bolji od samog sebe, čemu cijeloga života težim.
Mislite da je teško? Pa naravno, ali zna biti jako korisno i zabavno, kao i sam život.
Na mojim treninzima nema mjesta riječi ‘ne mogu’. Razlika je samo u tome tko koga od nas dvojice ohrabruje i koliko je prisutno želje. Pokušajte i sami!”

Temelj samopouzdanja

“Pitate me da li se kao osoba s invaliditetom smatram diskriminiranim u društvu? Sve ovisi o trenutnom raspoloženju. Kada imam loš dan, samog sebe diskriminiram u smislu da za svaku prepreku krivim svoje nedostatke. Ipak mislim da nam je svima tako kada smo tužni. Naše društvo je još uvijek neprilagođeno za osobe s invaliditetom, ali sam u nedostatku te neprilagođenosti našao snagu da se borim i prilagodim situaciji onakvoj kakva jeste”.
Pozitivan stav prema životu Ismar ne zahvaljuje samo svojoj jakoj osobnosti, nego i bezuvjetnoj podršci svoje obitelji. Ona, obitelj, temelj je njegova samopouzdanja.
“Obitelj me naučila osnovnim vrijednostima zbog kojih bi netko mogao poželjeti, ili pak ne poželjeti da mi bude blizak. Okolina me naučila da je život borba i izazov i da je u tome sva njegova ljepota. To je kao kada na osnovu temelja odlučujete kako će izgledati i koliko će čvrsta biti vaša kuća, te koliko će se ugodno u njoj osjećati svi oni koji je odluče posjetiti.”

Zabilježio: Mladen Kristić

(In-Portal.hr)