TESANJ.NET stranica grada
Dragi Fikrete,
Zastao sam na 65 stranici tvoje knjige. Zastajao sam često kako bih mogao zabilježiti odlomke na koje ću se posebno osvrnuti u svom prijateljskom obraćanju tebi.
Ovo nije klasičan roman, nije nešto što se može platiti, iako tačno znamo za koliko novca ga možemo kupiti. Takav je i život. Ne možemo ga odbaciti jer znamo koliko vrijedi. Ovo može biti i pozitivno i negativno, u zavisnosti od momenata i raspoloženja unutar nas samih.
Mislim da sam te slušao mnogo pažljivije od većine onih koji su bili u publici na promociji tvoje knjige u Tešnju. Raja će možda pomisliti „vidi ga, dodvorava se, uvlači“, al’ šta raja zna. Dunjaluk bi postao mnogo bolji kada bi više ljudi upoznalo svoj život u onolikoj mjeri koliko misle i trude se upoznati tuđi.
Još prije nekoliko večeri, kada mi je dragi Bog podario da te slušam i pratim sve crte i pokrete tvoga lica, lica koje je vidjelo toliko strašnih stvari, ali koje uprkos želi vidjeti i doživjeti još toliko lijepih, i iznad svega želi drugima podariti nešto lijepo, eh tada shvatih… i ja sam iz Srebrenice.
Naučio si me da je nama „ratnoj“ djeci borba u krvi. Ne ona borba u kojoj rušiš druge, nego ona u kojoj gradiš sebe. Život je naša obaveza. Neko je umro da bi smo mi živjeli! Taj neko sada živi u nama, pa bismo prisilnom smrću, tom misli za koju tek sada razumijem koliko je teška, ubili ne samo sebe nego i one oko sebe i u sebi. Ubili bismo vjeru.
U ranijim periodima mog života, uz Srebrenicu sam vezao jedno pitanje:
„Kako neko nastavi živjeti i vjerovati ljudima, vjerovati u Boga, nakon što je toliko izgubio?“
Sva sreća pa sam shvatio na vrijeme, još mnogo prije nego što je ova knjiga došla u moje ruke. Jedino tako vjerujući u
Boga, iznad svega i pored svakog i svega, čovjek može nastaviti živjeti.
Kažu da se u malim stvarima i riječima kriju istina i ljepota, te da su one dostupne svima onima koji ih žele spoznati.
Sljedeća rečenica opisuje sav moj život, sljedeći skup rijeći na 53. Stranici:
„Zna hadžija kako je gladan biti“.
Neko će pomisliti da se dvije tako suprotne stvari ne mogu naći skupa u rečenici. U mom djetinjstvu je biti hadžija značilo biti u blagostanju i na vrhuncu blagosti i tolerancije prema insanima, baš kao što je tvoj babo za tebe kao babo, ali i za druge kao učitelj bio simbol autoriteta i poštovanja.
Danas se na glad gleda kao na vlastitu sramotu, a ne kao na problem društva. Jedno znam- za mene će uvijek biti gladan onaj koji ima previše materijalnog, a da pritom od tog materijalnog ne vidi haira onaj kome je potrebno malo da bi imao dovoljno.
Mnogi su me pitali da li sam pročitao knjigu još i prije nego što sam te upoznao. Međutim, desilo se nešto što mi je dokazalo da samo dragi Allah zna naše želje, bolje nego mi sami.
Slušao sam kako pričaš o narandžastim čizmama, a ne sluteći pričaš o meni. Taj trenutak smo preživjeli skupa, sa dosta godina rastojanja između ta dva, zapravo ista događaja.
Naučio si me da ono što preživimo vrijedi, jer ćemo to što smo preživjeli, nekada zamjeniti za ono što nismo ni sanjali da ćemo doživjeti, za lijepo. I biti ćemo sretni. Ili ponosno nesretni. Ismar je u tom trenutku postao „… i ja sam iz Srebrenice“.
Morati ću se još jednom vratiti na čizme. U mom slučaju nikad nije bilo važno kakve su, niti koliko su skupe. Ni meni, a ni drugima. U tim godinama druge je iznenađivalo ono što je u njima. Iznenađivale su ih noge.
Danas je 27. Decembar. Dvije godine od objavljivanja mog autobiografskog romana. Dvije godine od do tada najsretnijeg dana u mom životu. Tada sam pomislio sljedeće:
„Bože, pogledaj šta sam učinio. Mnogi od ljudi koji to gledaju, ovo nisu u stanju ponoviti. Zašto čitav život gledam u nešto što i sam ne mogu napraviti?“
Sada znam da se mnogo toga promjenilo. Drugi nisu gledali nešto što ne mogu ponoviti, već nešto što se ne usude pokušati.
Ja, baš kao i ti, nisam kažnjen da gledam nešto što ne mogu promjeniti, pa makar u to gledao svakog dana u crnoj kutiji sjećanja. Svoje iskušenje ne doživljavam kao kaznu. Ono je moja šansa za nagradu.
Mnogi će ovo pročitati jer su pisac Ismar i voditelj Fikret, neko koga žele poznavati. Samo ćeš ti razumjeti, i zato je moja blagodat što sam te mogao upoznati.
Neka drugi vide. Fikret je „Poseban od prvog udisaja, a ja … i ja sam iz Srebrenice.
Drugi vide, a dragi Allah pomaže. Uvijek…
Tvoj iskreni prijatelj
Ismar KrdžalićGospodaru moj,
Ne dopusti da me zavara uspjeh,
Niti poraz baci u očaj.
Podsjećaj me stalno,
Da je neuspjeh iskušenje,
Koje prethodi uspjehu.
Gospodaru moj,
Nauči me da je TOLERANCIJA,
Najviši stupanj moći,
A, želja za osvetom
Prvi znak slabosti.
Gospodaru moj,
Ako mi uzmeš imetak,
Ostavi mi nadu,
Ako mi podariš uspjeh,
Podari mi snagu volje,
Da savladam poraz,
Ako mi uzmeš blagodati zdravlja,
Podari mi blagodat VJERE.
Gospodaru moj,
Kad se ogriješim o ljude,
Podari mi snagu izvinjenja,
A kad se ljudi o me ogriješe,
Podari mi snagu oprosta.
Gospodaru moj,
Kad ja zaboravim tebe,
Nemoj ti zaboraviti mene.
AMIN
