Moj Predsjednik

“ U ime svih nas iz pedeset i neke, Za zakletvu Titu ja spevo sam stih
…Al’ život pred nama još bitaka skriva, I preti nam preti ko duboki vir
Ja znam da nas čeka još sto ofenziva, Jer moramo čuvati mir
Računajte na nas“
Đorđe Balašević

Đorđe Balašević je pjevao „u ime svih nas iz pedeset i neke“, a ja ne mogu pisati „u ime svih nas iz šezdeset i neke“. Možda jedno s drugim i nema ništa, ali ja sam našao neku vezu, neku važnu vezu između onoga što je pjevao Đorđe tada, i onoga što je kasnije pjevao Dino Merlin. Predsjednik je bio uvijek važan u našim životima, u našoj percepciji života od pedesetih, šesdesetih,…moglo bi se reći sve do nedavno. Odnedavno, izgleda nije tako, ili ne bi trebalo biti tako. Je li to bolje, ili je gore, ne znam.

Ja sam rođen u ovoj drugoj grupi, i mogao bih pisati „u ime nas iz šezdeset i neke“, iako sam ja na samom početku te grupe, ali ne bi se svi složili. Zato neću ni pisati u ime nas, nego ću pisati u ime sebe.

Moj prvi predsjednik je bio Tito, Josip Broz Tito. To su me prvo u školi naučili. Kod kuće to i nije bilo posebno važno, kod kuće su me učili da idem u mekteb i da idem u školu i učim, i da radim kad nisam u mektebu ili u školi, ali da nađem vremena i za učenje kad sam u kući i nisam u dječijoj igri. Moram priznati da to i nije bilo teško jer su i druga djeca bila u istoj situaciji. U kući je bio gramofon s pločama, i radio. Kada bi radili na njivi, sestre bi pustile sevdalinke da pjevaju sa gramofonskih ploča. Poslije je bio i televizor, prvo crno-bijeli, sedamdesetih. Prije toga sam nosio kapu sa petokrakom, crveni šal oko vrata, i bio sam u pratnji štafetne palice za Dan mladosti – time smo slavili rođendan mog Predsjednika. O njemu su govorili samo ono najbolje, kao da nije bio čovjek, kao da je bio melek – bezgriješan. Još da nije bio proklamovani ateista, vjerujem da bi ga proglasili svecem. Tek kada sam počeo gledati dnevnik, crno-bijela tehnika, vidio sam svaku noć mog predsjednika. Do tada sam vidio njegovu sliku u udžbenicima i na školskim zidovima. Bio sam na prvoj godini studija, u Sarajevu, kada je moj prvi predsjednik umro. Bio je 4. maj, godina 1980., ja došao malo kući preko praznika, bio na Banji Vrućici u popodnevnoj šetnji sa društvom kada je „pukla“ vijest. Sjeli smo na prvi autobus i nazad u Tešanj, svi smo samo šutili, a pred objektima su bili pripadnici civilne zaštite sa puškama i policija na svakom koraku. Umro je predsjednik, valjalo je sačuvati mir jer nas je čekalo još sto bitaka za koje nismo znali. Nikada nisam shvatio takvu demonstraciju žalosti! S jedne strane ona se doimala iskreno od mnogih, a s druge strane, u isto vrijeme, ta tuga se čuvala oružjem?! Pitao sam se od koga? Pa zar bi mi „iz pedeset i neke“, „iz šezdeset i neke“, „iz sedamdeset i neke“, … mogli jedni protiv drugih nešto loše uraditi? Ne, to nije bilo realno, ali se pokazalo uskoro ne samo mogućim nego i realnim.

Poslije mog prvog predsjednika ostala je Partija – SKJ, zatiim sve drugo: JNA, SFRJ, SSRN, SKOJ, SIZ, SOUR, OUR, ostalo je šest republika, i šest naroda, i ostali. Moja Republika Bosna i Hercegovina je ostala ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska. Ostale u tom smislu nije niko spominjao. A onda se počeo raspadati SSSR, pa Partija, pa SFRJ, pa tako redom a u tome su nastajale nove partije: SKJ se transformisao prvo u socijaliste i narodnjake, pa su nastajale mnoge stranke: SDA, SDS, HDZ, SDP, SNSD,…Mnoge su imale nacionalni predznak, neke nisu. Ali svi smo nekako bili naučeni da volimo svog predsjednika.

Tamo gdje je sunce, Tamo gdje su zvijezde
…Sklapam oči, pružam ruke, Pustim snove da zaplove
Ne bi sjala ovako jako, Ova moja lijepa avlija
ja bih svjetlo zvao mrakom, Da te nije Alija.
Dino Merlin

Moj drugi predsjednik je bio Alija Izetbegović. Prvi predsjednik nezavisne države Bosne i Hercegovine. Moj drugi predsjednik je boravio dugo u zatvoru za vrijeme mog prvog predsjednika. Brat – bratu, ni zašto! Zbog toga što je mislio drugačije, što je pisao a nekom se to pisanje nije svidjelo. Zato je moj drugi predsjednik bio u zatvoru. O drugom predsjedniku sam saznao odmah. Mediji su već bili prisutni u svakoj kući a i štampa je bila prisutnija. Moj drugi predsjednik je osnovao stranku – SDA. Bio je na čelu odbrane Bosne i Hercegovine, hrabro i dostojanstveno odgovarajući na do tada neshvatljive i neviđene prijetnje u skupštinskim klupama da će Bosna i Hercegovina nestati a Muslimani možda otići u nestanak. Bio je na čelu tokom odbrane Bosne i Hercegovine od prvog do posljednjeg dana, nije napuštao Bosnu i Hercegovinu ni kada je sve djelovalo beznadno, a djeca ne uče o njemu u školama, niti je njegova slika na zidovima. Njegov se rođendan ne proslavlja. Iza mog drugog predsjednika je ostala nezavisna država Bosna i Hercegovina, ostala je Armija RBiH kao jedna od tri komponente vojske Bosne i Hercegovine, ostali su Bošnjaci, Srbi i Hrvati kao narod, ostala je SDA, ostala je ista dilema da li je Bosna i Hercegovina i srspka, i hrvatska, i bošnjačka ili nije ničija. Sada se spominju i ostali ali nisu još ravnopravni. Ostavio je iza sebe živa predsjednika SDA, dok onaj prvi nije. Živi je izabran tek kada je prvi umro. Veoma sam poštovao svog drugog predsjednika.

Sada nemam predsjednika, čekam…Iako je onaj treći preselio. I dok nemam predsjednika mislim kako je teško i kako je lijepo kada čovjek nema predsjednika. Ne znam je li teže, ili je ljepše. Jer kada nemaš predsjednika onda svako uzima sebi za pravo da glumi predsjednika. A mi smo naučeni slušati predsjednike. Iako ja više volim poštovati nego slušati predsjednike. Vidim koliko je ljudima teško što nemaju predsjednika jer ne znaju ko će biti predsjednik pa slušaju svakog, a opet kao da ne slušaju nikog.

U isto vrijeme je i lijepo što nemam predsjednika. Jer mi predsjednika kritički ne posmatramo, jer smo naučeni da ga slušamo. Ali kada nema predsjednika onda ga možeš kritikovati do mile volje. Niko neće zamjeriti, kritika neće biti smetnja političkoj ambiciji, osjećaš se slobodnim jer nemaš predsjednika. Lijepo i tužno. Zar se čovjek mora osjećati slobodnim tek ako nema predsjednika? A onda pogledam neke drage ljude, vidim da nisam u pravu. Oni se i dalje ne osjećaju slobodno. Teško stečene navike dugo traju, šta bi moglo drugo biti!? Zato molim Boga da čim prije dobijem novog predsjednika, kada već ljudi ne mogu da se osjećaju slobodno da im bar ne bude teško. Da znaju koga će slušati.

Fuad Hadžimehić