Ja sam star čovjek i razmišljao sam puno o problemima,
ali većina njih se nikada nisu dogodili.
Mark Twain
Izgleda da je mnogo onih koji su nezadovoljni. Uglavnom ne sobom, nego s drugim. Ili pak brigom šta će sutra biti. A ljudi ne znaju šta će sutra biti. Ne bi trebali zbog toga brinuti. Od brige nema koristi. Ali ako se nešto može učiniti da se bude spremniji za sutrašnji dan, onda svako treba iskoristiti svoju energiju za akciju. Ne treba se prepustiti osjećaju nemoći i osjećaju žrtve. Taj osjećaj čovjeka vodi da je njegove probleme uzrokovao neko drugi i da onda očekuje da neko drugi, neko izvana i riješi te probleme. Pa čak i ako je neko drugi izazvao problem, ne treba čekati da se on riješi od nekog drugog. Svako još uvijek ima pravo da donese sam odluku, da preuzme odgovornost, da izađe iz neke nepovoljne situacije u neku drugu. Naravno, s posljedicama sopstevnih odluka treba svako imati hrabrosti i suočiti se. Ne samo da prigrabi sebi osjećaj zasluga ako su posljedice pozitivne, nego i da preuzme dio odgovornosti ako dođe do neželjenih posljedica. Ljudi često sebi uzimaju prava koja im ne pripadaju. Pojedinačna očekivanja su postala velika. Ta očekivanja polaze od potrebe, a potreba se često kreira iz želje. Mnogi ne polaze od svog doprinosa, od toga koliko su truda i energije uložili da daju doprinos nego kreću od tvrdnje šta zaslužuju. A zasluge dolaze na kraju, nikako na početku, nekada ih je teško susresti i u sredini.
Prepustiti se stanju nezadovoljstva znači ostati sa osjećajem frustracije. To najviše opterećuje onog ko je nezadovoljan, najviše trpi njegova duša i srce, a onda to opterećuje i one koji su u okruženju bilo da se radi o porodici, prijateljima, kolegama. Biti nezadovoljan znači biti na gubitku. Niko nema koristi od od toga. Čim prije treba u sebi naći snagu i zaboraviti, oprostiti. Pa i ako se ne može oprostiti, ako je neko učinio neprvadu. nanio zlo onda čim prije to treba ostaviti iza sebe. Osveta je slijepa ulica. Ali ljudi su skloni imati pojedinačne sopstvene standarde a ne zajedinčke. Često su u pitanju dvostruka mjerila. Jedan standard se primjenjuje na druge, a drugi na sebe. Posmatrati druge samo iz svojih cipela daje nepotpunu sliku, često pogrešnu. Čovjek ne treba uzeti sebi za pravo da bude sudija. Nije mu ta uloga namijenjena. Umjesto toga, svako bi trebao davati doprinos izgradnji društvenih insitucija koje će primjenjivati isti standard na sve članove društva kada je nekome učinjena nepravda.
Upoređivati se sa drugim ljudima može dovesti do nezadovoljstva. Upoređuje se obično najbolji ili najlakši dio tuđeg života sa svojim, ali ne i cjelina. Upoređivanje je pogrešno i nepotrebno. Ljudi jedni drugima ne bi trebali biti konkurencija. Dovoljno je da se čovjek uporedi sa samim sobom. Danas da se uporedi sa sobom od jučer, ove godina sa sobom od prošle godine. I da postavi sam sebi cilj uspostave pozitivnog trenda. Da jučer, danas, sutra vodi nečem višem, da trend iz godine u godinu bude podizanje standarda etičke prakse u odnosima prema drugim ljudima. To bi neminovno mijenjalo stanje društva. Neovisno da li zarađuje petsto, hiljadu ili dvije hiljade konvertibilnih maraka. I neovisno da li ima firmu u vrijednosti sto hiljada, milion ili pedeset miliona konvertibilnih maraka. I neovisno da li je neko predsjednik, premijer, ministar… Radi se o temeljnoj ljudskoj dimenziji. Sve ostalo je iluzija stvarnosti. Bog je obećao ljudima da neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe.
Stoga bi imalo smisla biti bez brige ali s poduzimanjem akcije i preuzimanjem odgovornosti. Ne praviti od sebe žrtvu bez obzira na okolnosti. Sve se događa s razlogom, i ne znamo zbog čega će nešto na kraju puta biti ipak dobro po nas. Prevazići lošu situaciju, oprostiti i zaboraviti čim prije. Biti otvoren i tolerantan. Sreća i uživanje nisu uspjeh. Takva ljepota je kratkotrajna. I nezasita. Važno je imati unutrašnji mir i stalno graditi karakter. I ostati optimista.