Još sređujem utiske…

Srijeda 06.07.2011. godine nazovem svoga prijatelja Šefketa Turalića (znam da je kasno stigao iz Ohrida, ali neće se on na mene ljutiti, zovem za dobro svih nas u Tešnju) i zakazujem u 11:00 da idemo na sastanak sa gdinom Turkeš Izudinom jer moramo i ovaj put naći donatore, sponzore za jedan nesvakidašnji događaj i još kulturni. Na pragu smo tj. sada je već izvjesno, dolaze nam 11 umjetnika – slikara koji žele da na našoj Gradini na otvorenome 4 dana rade, crtaju, stvaraju… Naš je smještaj, mada i to ne bi bio problem, vođa je naš zemljak Lalo Miralem Srkalović koji reče: ne sekiraj se za to! A mi se već bojimo da neće biti više slikara no nas posjetilaca, kao što to biva na ovakvim manifestacijama…

Kao i obično tačno u 11:00 na parking Enkera po mene dolazi Šefket, vidi se da je umoran od puta i svega što se dešavalo, ali tačan kao i uvijek. Ja opet nepripremljen, nisam našao zamjenu pa ga zamolih da me sačeka, na što on po prvi put reče: požuri!

I ja požurih. Vozimo se prema auto salonu UNO, imamo zakazano sa gdinom Turkešom.. Šefket mi reče da samo što je legao, zazvonio je telefon i moj i mnogih još, ali jedan ga obavezuje, čovjek s kojime se „čuo“ samo preko maila i telefona, čovjek koji je donirao i table i koševe i sportsku opremu i nagrade u novcu (ovo sam tek tada čuo da je donirao dvjema učenicama OŠ „HUSO HODŽIĆ“ po 250 KM za odlične rezultate ali su uslovi bili da su slabijeg materijalnog stanja no ostali odlikaši!) da je već oko Doboja i da dolazi u Tešanj i biće mu gost, njegov lično. Nikad ljude nije vidio a biće kod njega!

Došli smo do gdina Turkeša, radno kao i uvijek, nasmijano nas primio, i normalno Šefket odmah na zezu: izvini ali mi krenemo od tebe…. znamo da ćeš podržati, ovo ne smijemo propustiti… priča, sok, vrelina… Izudin obećava podršku i da će obezbjediti smještaj u Kardijalu u Tesliću i još odemo da vidimo njegov ručni rad, i sušaru i baštu, sve prirodno. Malo smo probili termin, Šefket već pogledava u sat, kaže: idemo Zoke… i negdje kod Musale zove ga supruga, skontao sam da su gosti tu negdje, a on vodi i kaže: idi u Metro i sjedi s ljudima eto mene samo da Zoku cibnem do Enkera! Kažem mu da ne mora, ali insistira, kaže: nisi ti meni jebi ti to! I dolazim na posao.

Sutradan, nekad kasno popodne, telefon, Šefket: Zoke, imam jednu molbicu, ne znam dokle je Gradina otvorena ali nismo mogli danas gore pa i poskoci bježe u hlad, bi li nam mogao poslije 20:00 malo otvoriti da ljudi vide naš dragulj?! Kažem: prijatelju, za tebe i u tri ujutro! (nadam se da nije upamtio pa da me nekad i trzne u ta doba)…

I dolaze, Šefket, njegova supruga Coja, Edo i njegova Mirjana (poslije sam sve saznao i da je Makedonka, ali dok nije rekla nisam baš mogao ni naslutiti)…. odlazimo na Tabiju, prve slike, Edo se dobro unervozio, gleda Vina ali ne komentariše… vidi trošne kuće, vraćaju mu se slike stare Bosne….

Kada smo došli na vrh, Šefket po običaju voli da napravi fotku na samom ulazu i po meni su to najjače slike, vide si gosti a pozadina koja je zaista moćna…

Ljudi iznenađeni, ja već navikao na ovakve situacije, pričam o Gradini, o kulama, o….. kada je došao do platoa gdje je jarbol čovjek diže ruke i reče: pa ljudi, umro bih ne bih znao da ovaj dragulj postoji!

I pokazuje ruke koje je obuzela jeza! I suze krenuše, tada sam čuo i njegovu priču, živjeli u Vlasenici i kao svi mješani brakovi mislili da im neće niko ništa.. ali onda progon, pa Makedonija, pa Danska, pa život u kampu 3 godine, pa razni kursevi… I onda je našao izvrstan posao na teniskim terenima i postao glavni inspektor za teniske terene. Takvi smo mi valjda, što god da nam daju da radimo – idemo do savršenstva. Gledam Šefketa, nešto je uznemiren jer poslije sam saznao i zašto. Edo je već njemu pričao priču koju sada meni priča: 24 njegovih je ubijeno, što metkom, što nožem.. I onda šok i za mene, kaže: jedan „lokalni“ mu je odao mjesto gdje su kosti majke koja ubijena i sav sretan priča kako će konačno obaviti dženazu i kako treba sahraniti majku.
Coja nas već ubrzava da idemo prema Dizdarevoj kuli, da vide i postavke našeg Muzeja. I onda šlag na kraju, Edo opet sav usplahiren kaže supruzi Mirjani da uzme knjigu utisaka i diktira…. I kaže da mu zaista krivo na svoje nastavnike što nikad niko nije organizovao tada posjetu Tešnju i Gradini.

Mirjana piše, Edo sav uzbuđen kaže pa popravi i onda se okreće meni i kaže: doniram prvo 100 KM da kupite novu zastavu na Gradini jer ona je već otišla!

I kaže: vidjeću da dovedem goste iz Danske, ljudi – ovo bi oni tako znali pretvoriti u kapital! Pa i one kuće na Vinu, pretvoriti u mini hotele… Ne znate šta imamo/te?????!!! Saznajem tada i za sve humanitarne akcije koji je ovaj bračni par vodio, koje općine su dobile računare, bicikla, koševe….
Onda slikanje,

pokazujemo mu Eminagića konak gdje će ih sutra Šefket i Coja voditi, ali i te utiske ću saznati sutra jer sam pozvan kod Šefketa na vikendicu i jaretinu…. Biće dobre mjuze, Damir je tu sa harmonikom, maestro kako ga Šefket već zove, a ja sam odmah obećao da dovodim prijatelja Sareta da napravimo štimung…. i bio je štimung, ali o tome drugi put…
I onda, meni se mota i dan danas u glavi: šta je Tešanj Edi, a Edo Tešnju? Veza im je Šefket, jedna zastava BiH u Ohridu, jedina tada, njegov prilazak našima tj. Coji, razmjena mailova (i onda dobro znam moga prijatelja, napada dok ne ostvari svoj cilj, ali ja ga podržavam) čovjek prvi put u Tešnju i kaže da nikad više neće doći u Bosnu a da ne dođe u Tešanj.
Ja samo mogu reći: Edo i Mirjana, kad god došli – dobro nam došli! Ja mogu od sebe obećati ovaj put Biljana platno beleše na Gradini….Naravno, Sare ali ne Roma već naš Nedžo – umjetnik! A na derneku kod Šefketa saznadoh i za Radničke sportske igre 198… i neke.. i saznadoh i za ekipu kojoj je Sarija dao ime Dioktilftalat i prošla stroge nadzore tadašnjeg štaba SOFKA-e, a ekipa moga prijatelja Šefketa – Alan Ford se preimenovala u MZ Čaršija V, jer je imala naznake „nečega kapitalističkoga u imenu“!!!! Ali o tome, kažem, drugi put…

Mehičić Zoraid