RUŽE ZA SMRDLJIVI GRAD

Na nekom od portala radosna vijest – predstava ”Ruže za Anu Terezu (Fudbalske priče)”
će na svojoj mini-BH turneji posjetiti i Tešanj. Iz šturih informacija (opet na portalima)
se moglo saznati da je predstava koprodukcija EASTWEST-a i BNP-a Zenica, da je koautor i režiser Haris Pašović, da je trupa internacionalna sastavljena od aktera sa tri kontinenta te da će igrati na MESS-u…

Svakome ko ne voli pozorište sve to je dovoljno da makar zaviri i vidi kako predstave rade vrhunski profesionalci, a za onog ko voli pozorište da uporedi ”Klasnog neprijatelja”, kojeg smo prije koju godinu gledali u Tešnju sa novim projektom Harisa P. i EASTWEST-a…

Slučajno jučer popodne ugledah plakat…predstava je večeras u osam…nije mi jasno kako sam propustio da ranije vidim plakat, obavijest ili šta slično na brojnim lokalnim ”glasilima”…skontah da je vjerovatno do mene…

Odmah na ulazu u salu mi je počela blaga mučnina jer se tu naguralo jedva stotinjak mahom (što je dobro) mlađih osoba, te onih desetak istinskih zaljubljenika u teatar i…i…niko više…
Razmišljam pred početak (opet mučnina) da je vjerovatno došao pogrešan Haris jer da je došao onaj ”pravi” ili bilo tko od mnogopartijske masne bulumente gangstersko-blablatorske provenijencije koja nam dvadesetak godina izvodi jedan te isti performans na koji frenetično aplaudiramo, sala bi bila puna…i prepuna.

Naredali bi se tu predstavnici iz javnog života, koji je javan taman toliko da se popune prvi redovi, da se javno poslikaju sjedeći prema zadanom rasporedu, da javni mediji obave svoj zadani posao i onda sva ta naša ”javnost” nekuda nestaje pokušavajući, vjerovatno, stići svaki svog ”Harisa” da mu stisne ruku i iskaže čestitke za još jednu svježu, inovativnu, genijalno koncipiranu predstavu koja mami suzu radosnicu, koja daje pravu nadu za izbore u listopadu…

Haris, pak, Pašović se sinoć nije gađao ”nadama” nego je pucnjem na kraju predstave samo vratio pozornost na rane kojih smo puni, a niti zavoja, niti bolničara…

O samoj predstavi su pisali i pisat će oni kojima je to posao, samo ću kao gledalac reći da nisam vjerovao da me netko može ”natjerati” da sat i pol slušam muziku koju inače ne volim, da ću gledati plesače koji će na tako pitak i razumljiv način ispričati priču o zlostavljenoj ženi, o alkoholizmu, o fašističkom nasilju…o onome pred čime u svakodnevnom životu, uglavnom, zatvaramo oči …

Po završetku sam prišao i čestitao glumcima koji su se šćućurili na parkingu ispred Doma. Nevjerovatno je kako su one gromade sa scene sada postale nekakvi mršavi momci u farmerkama i majicama i jedna sitna djevojka čarobnoga glasa (Aida Čorbadžić se zove, zapišite sebi, tek će se za nju čuti). Stoje tako ispred Doma kao neka zakašnjela ekskurzija.
Neko reče da ih niko nije dočekao, a kako vidim, niko ih i ne ispraća.

Laž. Na onome mjestu gdje su stajali, i dočekao ih je, i ispratio – smrad. Čuveni tešanjski donjočaršijski smrad. Brendiran.

N.N.