KARIĆ, SANADER, MIŠKOVIĆ I …?

Nakon što je sredinom 2009. godine podnio ostavku na mjesto premijera R. Hrvatske i predsjednika vladajućeg HDZ-a, Ivo Sanader, vodeći političar Hrvatske je iznenadio ne samo javnost Hrvatske, regiona, pa cijelog svijeta, nego i svoje najbliže saradnike.  Cjeloukupna javnost se tada pitala koji su stvarni razlozi premijerove nagle i takoreći neočekivane ostavke, a mediji su špekulisali o Sanaderovim motivima.

Nekih petnaestak  dana prije svoje ostavke Ivo Sanader je u funkciji premijera Hrvatske razgovorao sa predstavnicima institucija EU tokom njegovog boravka u Bruxellesu o zahtjevima predstavnika Europske komisije za reformom sistema državne administracije u Hrvatskoj, te direktnim zahtjevima za rekonstrukciju Vlade R. Hrvatske.

 

Navodno su tada u Bruxellesu Sanaderu postavili nekoliko ključnih uslova, koji su se odnosili na rekonstrukciju Vlade, ključni su bili smjena Tomislava Karamarka s mjesta ministra unutrašnih poslova, zatim, smjena Ivana Šukera s mjesta ministra financija, te smjena potpredsjednika Vlade Damira Polančeca.  Tokom te, kako će se ispostaviti, posljednje posjete Bruxellesu u funkciji hrvatskog premijera, Sanader je dobio jasno upozorenje kako Europska unija više neće tolerisati postojanje i funkcionisanje netransparentnih paralelnih centara moći u Hrvatskoj.

 

Ostalo je više, manje, poznato, Ivo Sanader je nedavno osuđen, i u zatvoru je. I, još mu se sudi. HDZ Hrvatske  je izgubio izbore, Jadranka Kosor, nasljednica Sanadera na mjestu predsjednika HDZ-a osim što je izgubila na općim izborima u Hrvatskoj, izgubila je i u unutarstranačkoj borbi od Tomislava Karamarka, a gore spomenuti Polančec je među prvima zaglavio iza rešetaka.

 

A u Srbiji, nakon prošlogodišnje (ne) očekivane izborne pobjede Tomislava Nikolića (ili od milja “Tome Grobara”) i formiranja nove Vlade Srbije bez Tadićevog DS-a, prvo je mečka zaigrala oko bivšeg ministra u Vladi Srbije, člana DS-a, Olivera Dulića, a onda je saslušan, a nedugo zatim i uhapšen najmoćniji Srbin Miroslav Mišković, vlasnik Delta holdinga.

Sa njim je uhapšen i njegov sin Marko, kao i izvjesni Milo Đurašković, vlasnik “Nibens grupe”, “Šer korporacije” i Preduzeća za puteve (PZP) iz Niša.

Uhapšeni su 12. decembra 2012. godine zbog kako je rečeno malverzacija u privatizaciji putarskih preduzeća?!

Kako se čini, a i  cijeli region stiče dojam, da je najzaslužniji za hapšenje Miškovića, potpredsjednik Vlade Srbije i ministar odbrane Aleksandar Vučić. Vučićeva pozicija je još jača kada se ima u vidu da je i predsjednik vladajućeg SNS-a.

 

Treba imati na umu da nije Mišković prvi veliki kapitalista koji je u Srbiji u određenom trenutku prešao liniju i došao pod istragu aktuelne vlasti. Sjetimo se Bogoljuba Karića koji je od zanatlije postao milioner zahvaljujući vezama prije svega sa Slobodanom Miloševićem. Odluka da i sam uđe u politiku osnivanjem svoje stranke pod imenom Pokret snaga Srbije, a zatim i popularnost koju je stekao kod glasača, koštali su ga krivične prijave i međunarodne potjernice, i naravno bjekstva iz Srbije.

Neki “upućeniji” su skloni da tvrde da bi najuticajniji od braće Karića i danas nesmetano radio da nije popularnošću zaprijetio da ugrozi neke koji su barem u tom trenutku bili politički moćniji. Možda Mlađana Dinkića?

Miroslav Mišković je takođe iskoristio krizne devedesete godine prošlog vijeka. Kratko se bavio politikom – svega šest meseci, kada je 1990. bio imenovan za potpredsjednika vlade. Na to mjesto došao je na poziv samog Slobodana Miloševića. Svoje najveće bogatstvo stekao je u vrijeme najveće inflacije u Srbiji.

 

Koga je sve zabrinulo hapšenje Miškovića? Pa, vjerovatno mnoge, ali, kada je Bosna i Hercegovina u pitanju mediji spominju najzvučnija imena u BiH, i to Milorada Dodika predsjednika RS-a i SNSD-a i Fahrudina Radončića, novog ministra sigurnosti BiH i predsjednika SBB-a. Ali, surađivati poslovno sa najmoćnijim/najbogatijim kapitalostim Balkana nije nikakav grijeh. Izuzev, ako se radilo suprotno važećim zakonima. A da li jeste o tome neka kažu zadnju riječ nadležni organi.

 

Dakle, malo približavanje EU, malo smjena vlasti, uglavnom vidimo da ni u Hrvatskoj ni u Srbiji nema nedodirljivih.

Ima li kod nas u BiH nedodirljivih?

Prije otkrića Australije, ljudi u Starome svijetu bili su uvjereni kako su svi labudovi bijeli i činilo se da su empirijski dokazi o tom vjerovanju potpuno davali za pravo. Prvi je crni labud možda bio zanimljivo iznenađenje za neke naučnike, ali priča o crnom labudu je značajna po nečemu sasvim drugom. Ona ilustrira ozbiljna ograničenja učenja zasnovanog na posmatranju ili iskustvu i pokazuje koliko je naše znanje krhko. Jedno jedino opažanje u stanju je poništiti opštepoznatu tvrdnju izvedenu iz cijelog jednog hiljadugodišnjeg posmatranja miliona labudova i to sve odreda bijelih. Sve što treba da se poništi tvrdnja je jedna jedina crna ptica, crni labud. Ili npr. ako uzmemo za primjer purana, onog purana kojeg amerikanci služe kao jelo za praznik Dan zahvalnosti. Tog purana svakodnevno hrane i svaki put kad ga nahrane, puran je sve sigurniji da je to što ga hrane pripadnici ljudske vrste opšte životno pravilo i da to čine u njihovom i njegovom, puranovom, najboljem interesu. I tako ga hrane 999 dana, svaki dan mu je sve bolje i bolje. Ali, hiljaditog dana tom puranu će se dogoditi nešto “neočekivano”. Da li u ovom slučaju na osnovu spoznaje iz prošlosti može se spoznati budućnost, da li je puran ako je pratio 999 dana čovjekovo ponašanje prema njemu mogao znati šta će se dogoditi.  Nassim Taleb je u svom bestseleru “CRNI LABUD-Utjecaj krajnje nevjerovatnog” o tome pisao.

 

Dakle, da li na osnovu dosadašnjih iskustava može se tvrditi da u BiH se neće dogoditi Karić, Sanader ili Mišković, jer se do sada nije dogodio.

Pažljivom posmatraču prilika nikako ne može promaći “sitnica”  kako neki ovdašnji političari na sve načine pokušavaju da putem samopromovisanja i putem raznih medija nametnu svoju sliku stvarnosti, moralnosti, patriotizma i poštenja, i kako se sami nameću i kandiduju za određene buduće funkcije da bi se sačuvali od procesuiranja koje im je sve bliže i bliže. A ono što je postalo degutantno je stalno pozivanje na patriotizam i narod iz kojeg dolaze i na Bosnu i Hercegovinu ili Republiku Srpsku, zavisno odakle je koji korumpirani političar, pardon patriota. Bezobrazno je primati previsoku plaću iz državnog budžeta, biti u vlasti preko dvadeset godina, učestvovati u svim mogućim ratnim i poratnim malverzacijama,  a pri tome govoriti o gladnim stomacima i pozivati na moral, patrotizam, narod, jednakost, poštenje i pravdu, nove i mlade snage i sl.

Sretna nam nova 2013. godina, najavljena još i kao “godina borbe protiv korupcije“.