Posao

Neuspjeh nije najstrašnija stvar na svijetu. Najstrašnije je ne pokušati.

John Moneghan

O tome koliko je važno da se otvaraju nova radna mjesta ne treba posebno govoriti, kao ni o tome koliko je važno da se kreiraju infrastrukturna rješenja i opći ambijent pogodan za investitore. Društvo je složena organizacija u kome postoje prava, obaveze i odgovornosti svih njenih članova. Pitanje je šta je na prvom mjestu: pravo, ili obaveze, ili odgovornost. Možda je najlakše odgovoriti sa pitanjem u vezi odgovornosti jer ono ne treba biti ostati virtualna, nego treba biti primijenjena u svakodonevnom životu. Odgovornost proizilazi iz načina na koji realiziramo svoje pravo ili svoje obaveze, ili zašto ih uopće ne realiziramo. Može li čovjek imati prava prije nego što ima obaveze? Može, i ta prava su vezana kako za životnu dob, tako i za načela. Na primjer, dok je još dijete, svako dijete ima pravo da se neko drugi o njemu brine, prije svega njegovi roditelji a onda drugi. Roditelji se brinu u okviru svojih mogućnosti i imaju obavezu da rade na tome kako bi povećali svoje mogućnosti. Naravno, ne po svaku cijenu, iako se to često može čuti. Slična je situacija sa starim i iznemoglim osobama, bolesnicima, i oni imaju prava neovisno o obavezama.

Ali kada čovjek dođe u životnu dob u kojoj je sposoban donositi odluke i raditi, njegova prava su sloboda i jednakost pred zakonom. Ovdje želim istaći pitanje posla i zaposlenja. Nikome nije zabranjeno da se bavi bilo kakvim poslom nakon što stekne zakonom predviđene uslove za to, odnosno svakom je dozvoljeno. Ali nisu svi istih sposobnosti, poduzetnosti, hrabrosti, sreće da donesu takve odluke i krenu tim putem. Nisu svi imali priliku u istim okolnostima, nisu svi imali iste početne pozicije, jer su jedni radili jedno dok su drugi radili drugo. Kada nemamo odgovore na sva pitanja onda kažemo i ono u što vjerujemo: nemaju svi istu nafaku. I to je uvijek tako bilo, i uvijek će tako biti. Jer šta bi bilo kada bi svi bili u stanju da otvaraju i vode svoje poslove? Takvo društvo ne bi moglo funkcionisati.

Slična je situacija i na strani onih koji traže zaposlenje kod ovih prvih, ali i u javnim institucijama. Kod ove grupacije, koja je i najbrojnija u svakom društvu, nije samo do njih nego i do onih drugih koji odlučuju koga će zaposliti. A na toj drugoj (odnosno prvoj) strani ima onih koji traže najbolje za svoj biznis, onih koji traže svoje rođake, prijatelje kao i onih koji očekuju neku podršku zauzvrat ili čak neku otvorenu protuuslugu. Uglavnom, u neuređenim društvima kao što je bh društvo, nema reda. A kada nema reda onda je nered. A u neredu je prevelika entropija cijelog sistema, prevelika nervoza, smanjene šanse za uspjeh. Svako je vidio knjigu da padne sa stola, pri čemu se njena kinetička energija pretvorila u toplotu i malo ugrijala podlogu na koju je pala. Ali niko nije vidio da knjiga sa poda poleti na policu uz spontano hlađenje poda. Knjigu neko treba podići.

A šta bi bio red u ovom području? Pa recimo da se uspostavi zakon koji bi uobzirio i vrijeme čekanja na zaposlenje. Bilo bi mnogo manje nervoze, ljutnje, ogorčenosti da recimo svako čeka 4-5 godina na zaposlenje, a nakon toga bude zaposlen nego što neko čeka 7-8 i više godina zaposlenje dok istovremeno neko drugi čeka godinu, ili ni toliko. Naravno, nije moguće da to bude jedini kriterij, ne možete nikog natjerati da primi nekog samo za to što je došao na red. Taj treba ispuniti minimum kompetencija vezanih za radno mjesto. Ali uključujući i kompetencije, to bi već bilo nešto. Kako će neko obavljati svoj posao tek će se znati nakon zaposlenja, pa ako ovaj ne bi ispunio svoje obaveze onda bi mogao biti otpušten i ići na začelje prijavljenih na čekanje.

Ipak, povod za ovaj tekst se nalazi u izjavi mog prijatelja kako poduzetnici – vlasnici kapitala mogu odigrati ključnu ulogu na izbor vlasti jer oni upošljavaju veliki broj osoba, a njihovi uposlenici izlaze na izbore. Očekuje se da, ako bi im se kazalo za koga će glasati, da će ovi to uraditi. Naravno da firme u vlasništvu pojedinaca ili manjih dioničara upošljavaju veliki broj radnika. Ove firme su u višestranačkom političkom sistemu na bazi privatnog vlasništva ključni subjekti razvoja. To je njihova društvena funkcija. Firme trebaju imati ugovore sa onim koga zaposle. Shodno zakonu, ali i shodno normalnim međuljudskim odnosima. Firme kupuju rad svojih zaposlenika. Uz rad ide ono što svaki zaposlenik donosi kao znanje, vještine, zanat u nekom području. Obično se kupuje 7,5 sati rada dnevno – po potrebi više, pet dana sedmično – po potrebi i više. Ovisno od tržišne pozicije firme, uređenosti organizacije i upravljanju procesa, kao i  dinamike tržišnog segmenta u kome kompanija djeluje. Kroz taj ugovor bi kompanije trebala dobiti jedan posvećen odnos uposlenih, jedan konkretan doprinos rezultatu i svrhi postojanja kompanije, a zauzvrat bi uposleni trebali dobiti fer nadoknadu.

Firme (vlasnici i menadžment), naravno ni javne institucije (menadžment), ne bi trebale ni pomišljati da kroz ugovorni sporazum (zapošljavanje) očekuju da mogu kupiti slobodu ljudi.

Pravo svakog čovjeka (i žene) je da slobodno misle, i da odlučuju po slobodnoj volji o stvarima koji se tiču cijelog društva a ne jedne kompanije. To nije samo njihovo zakonsko pravo (iako bi to trebalo biti dovoljno), to je jedno od prava svih punoljetnih osoba prije bilo kakve obaveze (jednakost svih ljudi pred zakonom). Ovo je jedno od onih prava u kome je potpuno irelevantno imate li milion KM ili stotinu KM, upošljavate li sto radnika ili nijednog, jeste li visoki ili niski, vozite li mercedes ili idete pješe, u šta vjerujete, u kojoj kompaniji radite, i slične stvari. Ovo je jedno od pitanja koja se tiču ljudskog dostojanstva, svakog ponaosob. Ne znam da li bi ljudi takav zahtjev prihvatili, možda bi neko u nuždi to uradio, ili bi jedno obećao a drugo uradio. Šta bi se dogodilo i nije toliko važno, koliko je tužna i pomisao da bi neko uopće takvo nešto pokušao. Ohrabriti ljude da budu slobodni, da slobodno kažu šta misle, da pri tome zadrže dostojanstvo svoje i poštovanje drugih, mnogo je veći uspjeh od jednokratnih rezultata koji bi se postigli pogrešnim pristupom. Ljudima treba pomoći da donesu ispravnu odluku a ne govoriti im koja je odluka, a koja pogrešna. Treba znati uskladiti dugoročni uspjeh, dugoročnu održivost cijelog sistema sa kratkoročnim napretkom, kratkoročnim rezultatima. Ko to uspije on je na dobrom putu.

 

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj

O Tesanj Net

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *