Razumijevanje teksta

“Govori samo o onome što ti je jasno, inače šuti.”

Tolstoj

 

Često je lakše govoriti nego pisati. Kada neko govori, bilo gdje i bilo kada, izlaže se riziku jedino ako kaže nešto što je besmisleno jer će to sagovornici ili publika sigurno zapamtiti. Može kazati puno mudrosti i sitnih gluposti, mala je vjerovatnoća da će to biti zapamćeno. Ako je cjelina govora smislena, afirmativna, ohrabrujuća može se računati sa općim pozitivnim utiskom kod sagovornika ili publike, ali ne i sa time da će ljudi dugo pamtiti tačno ono što je kazivano. Tako se mogu čuti komentari: onaj je dobro govorio, a kada se pita šta je taj govorio što je dobro govorio, najčešće se dobije odgovor: ne znam, samo je dobro govorio. Ali govor ima svoje prednosti, razgovor posebno. Govor pred publikom kojoj nije omogućeno da uzvrati, postavi pitanje ili iznese svoj komentar ostavlja priliku onome ko govori da pošalje ciljane poruke na publiku. Razgovor omogućava razmjenu mišljenja, argumenata i otklanja nedoumice ako se sagovornici uvažavaju i poštuju.

Pisati je teže. Tekst nije govor pretvoren u pismo, on je mnogo više od govora. Kako sa pozicije onog ko piše, tako i sa pozicije onog ko čita. Publika pisane riječi je nekada na nivou saradnika, prijateljske i poslovne komunikacije, pisanih i elektronskih medija, sve do knjige. Pisati knjigu je posebna priča. Napisao sam nekoliko knjiga iz područja organizacije, menadžmenta i rukovodstva, i za takvo nešto je potrebno izvjesno poznavanje teorije i prakse u području o kojem se piše. Ali kada sam napisao tekst Nije kriv, objavljen u izdanju Centra za KiO, Tešanj, sjajni književnik Amir Brka mi je kazao: Vidiš, Fuade, dopada mi se ovaj tekst koji si napisao. Ali moram ti kazati nešto: ti si to napisao jer se to o čemu si pisao dogodilo u tvom životu, a ja o tome mogu pisati bez da to proživim u stvarnosti. Baš je tako, ja to nikada ne bih mogao napisati da nisam u životu prošao kroz te događaje. Nemam tu vrstu dara, imaginacije, koju imaju pisci.

Često pišem tekstove o aktuelnim životnim situacijama, uglavnom lokalno. Veliki broj ljudi mi se javlja nakon pojedinih tekstova i iskazuje zadovoljstvo. Neki kažu da im to pomaže da bolje razumiju neke događaje. Neki me zovu i predlože temu o kojoj bi oni željeli da pišem. Tada objasnim da ja to nisam u stanju na takav način uraditi. Najveći broj tekstova koje sam napisao nisu bili izraz moje želje da pišem, nego moja unutrašnja reakcija ili neki unutrašnji pogled na događaje koji su oko nas. Kada pokušam pisati o nečemu što bi neko želio a to se ne nalazi u mom unutrašnjem osjećaju, takvi tekstovi su manjkavi, pomalo dosadni, suhoparni, što bi neki rekli, bez „duše“. I inače, u mojim tekstovima ima manjkavosti u pravopisu, gramatici, ponekada i u riječniku. Ali većina to neće zapaziti, a oni koji to znaju (iako čitaju ove tekstove) iz pristojnosti ne ukazuju na takve propuste.

Razumijevanje teksta je posebno važno. Nekada tekst nije do kraja potpuno jasan, nedvosmislen i ostavlja čitatelju prostor da zaključuje potpuno izvan konteksta poruke. Događa se da „na brzinu“ nešto napišem, bez naknadnog filtriranja, i onda postoji veći prostor za nepotrebne reakcije. Nastojim da nikog ne stavljam imenom u negativan kontekst, onoga kog pominjem imenom samo ono što o njemu dobro znam, a događaje posmatram kritički. I pored toga se moglo dogoditi da se neko prepozna u tekstu, i doživi lično cijeli tekst. Izvinjavam se takvim ako ih ima. Moja namjera je daleko od toga. Neki su me pitali da li pokušavam biti neutralan, objektivan, nepristrasan u tim tekstovima. Ono što pokušavam je sagledati sve aspekte događaja, razdvojiti ono što je više bitno od onog što je manje bitno, ono što je važno za cijelu zajednicu i ono što je važno za neku instituciju, jednu stranku, jednu grupu, pojedinca. U tom pristupu je irelevantno pitanje neutralnosti i pristrasnosti. Ali čovjek kada iznosi svoje mišljenje i stav, on je uvijek subjektivan, stoga može napraviti grešku, propust, ne sagledati sve ma koliko se trudio. Ali nastojim izbjeći predrasude, osloboditi se neugodnosti što se možda nekome neće svidjeti, i dokučiti neke osjetljive događaje koliko je to moguće kako bi se sačuvala sinergija i pozitivan smjer društvenih odnosa. Ako ipak dođe do kritičkih pogleda na objavljeni tekst, izvlačenje dijelova iz cijelog konteksta, pa čak i komentara koji ne sadrže potreban ton pristojnosti u komunikaciji, prihvatam to kao pravo svakog da iznese svoj stav na ono što u tekstu piše.

 

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj