Razgovor

Ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao.

Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.

Meša Selimović

Nekako je postalo uobičajeno kada vas neko pozove, ili pošalje sms poruku, ko da nešto treba od vas. Zato kada dobijete poziv koji nije takav, koji je jednostavno poziv na kahvu, na neobavezan razgovor, na razmjenu mišljenja onda doživite svijet ljepšim. Dobijem sms poruku – poziv na kahvu. Odgovorim, javiću se kada budem u prilici. I ove sedmice (srijeda, popodne) javim se i odem do restorana „Ukus“. Edin Mujčić, jedan od naših čestitih sugrađana, htio baš to što se rijetko susreće, da porazgovaramo. A onda je iskoristim priliku, velim kada već ti ništa ne tražiš od mene, da ja tebe nešto zamolim. Pričam mu kako smo u Raduši pokrenuli aktivnosti oko rekonstrukcije dijela džamije, pripremili letak za džematlije, A4 format presavijen trodjelno, 500 komada. Edin odgovara onako iz prve: smatraj riješenim. To je od mene džematu, kada treba biti gotovo? Dajem mu jedan primjerak isprintan i fajl u .cdr formatu na sticku. Edin ima štampariju, Agfa-print. Pomalo mi neugodno, ali hvala mu. I kada sam svojevremeno tražio za NHU „Oslonac“ da štampa bilten, Edin je to na isti način rado prihvatao.

Nakon toga me Edin pita, onako prijateljski: reci mi, molim te, potpuno otvoreno, šta misliš o ovoj situaciji? Velim, ne znam na šta misliš? Da li misliš na državu BiH, na Bošnjake, na SDA, na društvo, na lokalnu zajednicu…On se nasmija, pa veli: mislim na državu, i na narod?

Ja mu odgovorim: ne znam, pitanje nije teško – težak je odgovor. Moglo bi se o tome dugo pričati i da malo toga budem u pravu, ili da sve budem u pravu, ali ne znam šta bismo imali od toga. Dugoročna stabilnost BiH nije moguća bez podrške onih koji su je skrojili ovako nespretno, ili bolje reći ovako spretno nesretno. Jasno je da bez međunarodne zajednice BiH ne može sama, a od koga ovisite nije ga red kritikovati, ali imamo pravo konstatovati činjenice. Oni koji su dali mehanizme u ruke njenim rušiteljima, a ne braniteljima BiH sada govore: dogovorite se. To je podvala, to nije fer. Oni veoma dobro znaju da tu nije moguć takav dogovor. To je nemoguć zahtjev. Ali tako je, a dokle će tako biti – pa vjerovatno dok se ne poklope nečiji interesi vani, dok negdje u potkusurivanju globalnih, većih interesa neko ne vrati Bosnu i Hercegovinu njoj samoj.

A Bošnjaci? Bošnjaci, kao i svi oni koji su branili i koji se bore za BiH, su „stjerani u ćošak“. Podnijeli su ogromne žrtve opstanka Bosne i Hercegovine, a danas im negiraju državu. Učinili su im veliko nasilje i nepravdu, a danas im prkose, inat tjeraju umjesto da upute riječi žaljenja. Prošli su kroz sito i rašeto, a institucije Bosne i Hercegovine nejake, nespremne, neosposobljene, korumpirane i ljudima je teško, ljuti su i žao im je u isto vrijeme. Političko rukovodstvo na najvišem niovu nije našlo načina da sarađuje i napravi sinergiju probosanskih snaga, nego se uplelo u zamku beskrajne borbe za vlast koja je postala svrhom sama sebi. Ali nema te probosanske sinergije ni u medijima, ni kod akademskih krugova, ni kod kulturnih i javnih radnika. Nema je praktično ni na jednom polju. A oni koji su rušili i ruše Bosnu i Hercegovinu su uspjeli postići sinergiju. Zašto je to tako teško je objasniti, a da nekog ne prozoveš, optužiš? A ako to učiniš, šta si napravio osim dalje dezintegracije, još većeg problema, sukobljavanja koje ne vodi ničem korisnom.

Još sam pričao, a onda Edin veli: a kako dalje?

Velim, ne znam, ne vidim kako dalje?

Onda Edin onako iznenađeno: moram priznati da nisam ovo očekivao?

Dobro je, sada ćeš imati realna očekivanja, odgovorim.

Moja su očekivanja realna, mala, nisam očekivao ništa puno. Ali ti mi nisi dao ništa. Ne mogu ne očekivati ništa, to nije realno. Ali u svakom slučaju hvala ti, dosta si mi „otvorio“ oči, nisam tako razmišljao.

I tako se raziđemo, uz selame i moju napomenu da sljedeće sedmice čekam letke za džamiju. Onda razmišljam kako je Edin potpuno u pravu. I mislim da sam se pomalo umorio od pogleda u budućnost. A to se ne smije dopustiti. Ne smije čovjek ostati bez očekivanja. Čovjeku je potrebna nada, očekivanje da će biti bolje, makar se nadao samo Božijem čudu, neposrednoj Božijoj intervenciji. I onda se prisjetim 90-tih godina, zaista je bilo mnogo teže. Jedno potpuno beznađe sa crnim oblakom zveckanja naoružanja na svakom koraku u bivšoj Jugoslaviji. Nad Bosnom i Hercegovinom se nadvila, u to vrijeme, četvrta vojna sila u Evropi. I opstala Bosna i Hercegovina. Onda je sve bilo krenulo ka nekom svjetlu, sporo ali kretalo se. Zatim ponovo sve stalo, kao da pomalo ide nazad iz godine u godinu, teško. Teško jeste, ali nije bezizlazno. Uvijek postoji izlaz. Uvijek postoji rješenje. Traži žrtve i traži vrijeme, ali izlaz postoji. Ima ljudi koji imaju pozitivne energije i spremni su boriti se za slobodno društvo, za punu ravnopravnost, za pozitivan ambijent u kome će investicije dobiti šansu, omogućiti radna mjesta i razvoj ekonomije. A u slobodnom društvu neće biti važne podjele nego sinergija među ljudima bez obzira na razlike i pogled na život. A kuda bi čovječanstvo uopće moglo ići nego tim putem, ili potpuno propasti. Realno je očekivati da još nije došlo vrijeme smaka svijeta. A ako je tako, a tako je, onda je realno očekivati i da bude bolje. Samo što bolje ne bi trebalo značiti više zabave, više provoda i beskorisnog trošenja vremena, nego više rada i dobročinstva.

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj