TESANJ.NET stranica grada
Mogućnosti za nove ili potisnute i zaboravljene spoznaje o našoj prošlosti, uslovima života, etnografskim i demografskim karakteristikama i kretanjima moguće je pronaći u “ostavljenim” i zaboravljenim zabilješkama. One mogu biti marginalizirane, ponekada historijski i nedovoljno utemeljene, ali zbog toga nisu manje zanimljive. Ovo je pokušaj da se u tom kontekstu prezentiraju rukopisi za mnoge vjerovatno manje poznatih autora sa tešanjskih prostora, posmatrano u kulturološkom smislu riječi.
Godine 1938. autor Vukašin Sirovina, sveštenik u parohiji Bukovačkoj kod Doboja, napisao je kraći zapis o Tešnju i Doboju, o nekim etnografskim i demografskim karakteristikama ovog prostora u proteklim vremenima. Rukopis koji je novinar Miralem Begić priredio u latiničnoj verziji kao građu za historiju Doboja pohranjen je u Biblioteci Tešanj. Vukašin Sirovina na tridesetak stranica svoga teksta pored ostalog kaže: “Za vrijeme turske vladavine, kao ekonomsko privredni i versko privredni centar ovoga kraja bio je stari grad Tešanj, grad Ugarskih vojvoda Vukovića. Njegova filijala bio je Doboj. Tešanjski Srbi i drugi trgovci u Doboju su imali svoje prazne zatvorene magaze. Samo svakog petka bi dolazili sa esparom (?) u Doboj na Pazar i samo se tog dana trgovalo. Doboj je bio samo vojnička posada. Čak i glavni poštanski i karavanski put iz Tešnja za Brod nije išao preko Doboja nego od Tešnja preko sela Stanovi na Derventu i Brod.”
Autor se posebno osvrće na oblast Krnjina, pa kaže da je za sav pravoslavni narod jedina crkvica i jedina škola bila u Tešnju od 1835. godine. Tako je uglavnom bilo i sa dobojskim muslimanima i oni su u vjersko-prosvjetnom pogledu dugo bili upućeni na Tešanj.
O porijeklu stanovništva na ovim prostorima Sirovina navodi da “pravoslavni narod u sev. zapadnoj Bosni nije autohton, nego je došljak sa juga u 16. i 17. veku. Prvo sele iz Hercegovine u Dalmaciju, a iz Dalmacije u zapadnu Bosnu. Poreklo i starina muslimanskog slovenskog elementa tražimo u Višegradskom starom vlahu – Dobrunu i dovodimo ga u vezu sa Sokolovićima, bosanskim namjesnicima, ponajviše Ferhad-begom banjalučkim, docnije i budimskim pašom, nadalje u Dobranjaku i Hercegovini dovodimo ga u vezu sa Gazi Husrev-begovim vremenom ovde.”
U publikaciji o kojoj je riječ pominju se srpske porodice u Tešnju, među kojima Nikolić-Lalić,Tanasić (Vidaković ?), Dukić, Jovanović (doseljenici iz Crne Gore), Petrović, Simić, Svetlica (okolina Banja Luke), Pjanić, Bokonjić, Dučić (porijekom iz Hrcegovine), Ilić. Za Stevu Petranovića autor kaže da je čuven i vatren borac za srpsku stvar i revolucionar, rodom iz Drniša u Dalmaciji.
Zanimljivo je i koincidentno da slične opservacije o vremenu, prilikama i životu u ovom dijelu Bosne, odnosno u tešanjskom kraju, ima i Petar Bogunović, čija je knjiga Iz usorskog kraja i okoline objavljena 1937. godine. Ova knjiga je reprintovana u Tesliću, mislim 2002. godine. Bogunović je, inače, bio učitelj u školama u Blatnici i Tesliću. On u ovoj knjizi (str. 22. i 23) konstatuje : “Po dolasku Turaka u Bosnu podignute su u Tešnju mnoge vjerske muslimanske građevine, monumentalne vrijednosti, od kojih i danas neke postoje (…) I ako su ove socijalne obnove, bile na vjerskoj bazi i služile kulturnom podizanju muslimana,Turci nisu kratili ni ostalim vjerama, specijalno pravoslavnim, da istovremeno podižu svoje verske i prosvjetne ustanove, naravski, uz prethodnu dozvolu, na određenom mjestu i opsegu. Tako primjerice znamo da je u gradu Tešnju još početkom prošlog stoljeća postojala srpska narodna škola koja je tada izuzev Sarajeva bila jedina u Bosni. O postojanju ove škole od 1835. g. imamo sačuvan vjerodostojan zapis u staroj crkvi vrućičkoj.”Bogunović kaže da su ovu školu pohađala djeca svih vjera. Da, kada je riječ o školstvu, “stanje” nije stalo samo na ovoj školi. Tešnjaci su bili pokretači i posrednici u podizanju škola u svojoj okolini, kao u Prnjavoru, Doboju, Osečanima, a kasnije u Čečavi i Pribini.
Ovaj hroničar u svom vremenu piše i o drugim interesantnim pitanjima, pa, pored ostalog, konstatuje da se u Trepču kod Tešnja vršilo naučno kopanje rude, ali da se, zbog pomanjkanja sredstava, opće privredne depresije, kao i slabih komunikacija, od toga odustalo.
Posebno je zanimljiva njegova ocjena privrednih i socijalnih prilika u Tešnju u periodu pred Drugi svjetski rat i nagovještaj njegove obnove i privrednog i društvenog preporoda. O tome kaže: “Od najstarijih vremena u Tešnju je bio razvijen svakovremeni privredni život, tu su postojali zanati svake vrste, a posebno kujundžijski, kovački, obućarski i kotlarski.” On konstatuje da se posljednih godina događa stagnacija, pad, pa i propadanje, usljed jeftinih industrijskih proizvoda, uspostave novih tržišta, udaljene željezničke pruge, česte administrativne podjele i prekrajanja granica sreza i njegovog ukidanja jedno vrijeme. Sve to zaključuje konstatacijom: “Tešanj je u posljednje doba, da ne kažemo u stalnom propadanju, ali u jednom nepodnošljivom zastoju.”
Međutim, on dalje “proročanski” kaže: “Zahvaljujući dobrim poznavaocima Tešnja u prošlosti, kao njegove važnosti u Usorskoj dolini Tešnju će biti povraćeno njegovo vjekovno pravo. Život će se u njemu ponovo da pokrene. To će obradovati svakoga odanog prijatelja ovoga kraja, jer to Tešnjaci – Usorci u punoj mjeri i zaslužuju.”
