TESANJ.NET stranica grada
(O knjizi Turistički vodič Amira Brke)
Amir Brka je u »Turističkom vodiču« krenuo sa svojim lirskim subjektom u turistički obilazak grada, a onda čitatelja odveo u mitsku dubinu egzistencije – da bi ga melankoličnim tonom upozorio kako su mjere historije tek zablude vremena i da iza njih možemo nazrijeti transcendenciju kao beskrajnu mjeru utočišta u vječnom
Da bi se napisala ovakva pjesnička knjiga, mora se posjedovati neuobičajena vrsta pjesničkog dara i obrazovanja koja omogućuje da se gotovo do kraja razore obrasci modernistički shvaćene poezije kao egzistencijalne ispovijesti njenog lirskog subjekta i potrage za transkulturalnim suštinama i egzistencijalnim univerzalijama, što je karakteristično, recimo, za pjesništvo Marka Vešovića ili Abdulaha Sidrana. Zato, gotovo s punom pouzdanošću možemo reći da nema pjesnika u recentnoj bosanskohercegovačkoj poetskoj praksi, a bogme ni na znatnom širem prostoru, onom intreliterarne južnoslavenske zajednice, koji bi posjedovao sposobnost za razvijanje ovakvog poetskog koncepta što ga je ostvario Amir Brka u Turističkom vodiču. Od Prirodnog redoslijeda pa nadalje, preko npr. Antikrista u jeziku ili Izložbe sitnih životinja, sve do zbirki Vrijeme sretnih gradova i Đavo na Dunavu, Brka je pokazivao koliko je ovladao gradnjom poetske knjige kao poetskog autoteorijskog, ali i pjesničkofilozofskog koncepta. Upravo ta težnja da se ukroti i kanališe pjesnička inspiracija i da se ona, u nekoj vrsti stroge dispcipline, razvije u zbirku kao poetsku kulturološku i povijesnu raspravu i čini Brku onim što se određuje poetom doctusom koji, na osnovi iznimno velikog teorijskog obrazovanja, ne dozvoljava pjesničkom osjećanju da se nekontrolisano, u navali slika, izlije u jezik. Zato je on pjesnik saobražavanja poetskog osjećanja i mišljenja, i velike poetske kulture – u kojoj su u istu jezičku destilaciju istodobno dovedene filozofija i emocija, teorijska apstrakcija i poetska konkretizacija u preciznosti slika. Ako je za Skendera Kulenovića važilo ono kiševsko da je pjesnik rudar u jeziku, Amir Brka je rezbar jezika i poetskog mišljenja i osjećanja, i to rezbar koji u poeziju unosi čitavog sebe: i svoje lično iskustvo, i svoje poetsko i teorijsko obrazovanje, i čitav svoj emocionalni sistem.
Kad slušate Brku kako govori o svojoj poeziji i vidite kako on piše, otkrit ćete u njegovom pjesništvu, tragom njegove autopoetike, niz palimpsestnih slojeva, tzv. poetskih taloga na kojima nastaje njegova pjesnička građevina. Amir Brka ne crpi svoju poetsku kulturu isključivo iz bosanske ili južnoslavenske književnosti, kako to čini većina današnjih bh. pjesnika. Njegova lektira i obzor intertekstualnosti u njegovoj poeziji spadaju u onaj fenomen što ga je donijela postmoderna poetika: aleksandrijsko poetičko načelo koje omogućuje da poetski tekst bude polilog što u sebe guta i Borgesovu, i Różewiczevu, i Herbertovu, i Ćatićevu, i Makovu, i Eliotovu poeziju, ili npr. poeziju hrvatskih renesansnih pjesnika. Ali, ne samo nabrojanu nego i znatno šire eliotovski shvaćeno poetsko naslijeđe, pa se za Brku bez imalo dvojbe može reći da je pjesnik Borgesove aleksandrijske biblioteke u kojoj pjesma vodi plodonosan stvaralački dijalog sa polijezičnom poetskom tradicijom. U bh. poeziji takav lektirski kosmos imaju možda još samo Slobodan Blagojević i Hamdija Demirović, kao začetnici postmodernističke poetike.
Brka je prihvatio postmodernu poetiku, ali tako da se nikad nije do kraja predao njenom distopizmu, decentriranju i ciničkom osporavanju metanaracijskog sistema moderne, pa čak ni tamo, u Antikristu u jeziku, gdje je čitava knjiga organizirana kao vrsna dekonstrukcija modernističke poetske građevine. I tu je vidljivo pjesnikovo nastojanja da se, unutar autoreferencijalne poetske geste, i pjesmi i jeziku omogući da postavljaju pitanje o egzistencijalnim krajnostima, s nadom da će se makar u traženju odgovora, koji stalno izmiče, pronaći smisao pjevanja. Takav Brkin postmoderni lektirski kosmos uočava se i u knjizi Turistički vodič – u nizu poetskih taloga, aluzija, asocijacija, citata i prafraza, ali tako da se i od tradicionalno shvaćenog nepoetskog materijala načini vrhunska poetska građevina.
Druga linija Brkinog poetičkog sistema proizlazi iz Gombrowiczevog stava iz eseja Protiv pjesnika o nužnosti društvene važnosti poezije, a ne njenom zatvaranju u sebe. Zato ova knjiga u svojoj osnovi i jeste poetsko-kulturološka i povijesna rasprava o gradu. A na osnovu povijesnih referencija dâ se zaključiti da je taj grad Tešanj, ali poetski oslikan tako da postaje metonimijska figura koja u sebe usisava načelo urbaniteta i svjetske kulture urbanosti, da bi se otkrilo kako ova knjiga jeste i poetska rasprava o identitetu i principima njegove izgradnje i reprezentacije.
Ovako postavljen, poetički koncept Turističkog vodiča rezultira subverzivnim, ali i autosubverzivnim semantičkim igrama. U prvoj ravni poetske subverzivnosti na udaru su same predstave o identitetu kao koherentnoj i zaokruženoj cjelini, i nekoj vrsti samorazumljive datosti, a u drugoj predstava koju je kultura grada, sa njenom tradicijskom dubinom i simboličkim mjestom koje zauzima u znatno širem kontekstu, izgradila o sebi. Treća razina je, pak, vezana za pojedine ličnosti, zbivanja i znamenitosti u gradu koje su kultura, povijest ili osobene miteme izdigli na nivo simboličkih reprezentativnih identitema i oko njih izgradili identiterane predstave. Naredna, pak, razina pripada sferi autosubverzivnosti, ironiji i autoironiji lirskog subjekta, kao osobenog turističkog vodiča koji čitatelja/gosta/putnika upoznaje s gradom, a pri tom se neprestance pita o smislu vlastitoga govora, osporavajući tzv. esencijalističke predstave o poeziji.
U svakom gradu, kulturi i jeziku turistički vodič nije ništa drugo do sociokulturna figura koja reklamira vrijednosti domaćeg identiteta pred stranim gostima. On je ona figura koja strancima iznosi predstave domaćih o sebi, s ciljem da se one učine čvrstim i neupitnim istinama kolektivnog identiteta domaće zajednice u njenoj povijesnoj, kulturnoj i cvilizacijskoj prošlosti. Zato je svaki turistički vodič, zapravo, ušrfaljen u sistem samohvališućega turističko-razgledničkog govora i sveden na parole koje je zajednica o sebi izgradila u svojoj autostereotipizirajućoj kulturnoj gesti. Brkina knjiga polazi upravo od toga, da bi, potom, izokrenula klišetizirane identitarne predstave i otkrila poetsku dubinu i cijepove, čak lomove u identitetu grada i egzistencijalne taloge u njemu, koji su autostereotipizirajuće mentalne norme pretvorili u osobene kulturološke reklamne slogane. Na toj osnovi, ova knjiga na svom krajnjem rubu subverzira kolektivni identitet izgrađen na principima reprezentacije i kanonizacije podobnih i isključivanja nepodobnih vrijednosti. Drukčije rečeno, Amir Brka polazi od stava da je svaki kolektivni identitet građen tako da se u ogledalu izloži najljepše kolektivno lice, a skrije svaki oblik njegove rugobe. Ali, Brkin turistički vodič ne traga samo za onim isključenim, potisnutim, ili zaboravljenim nego i za onim nepodnošljivo teškim, traumatičnim, šokirajućim, pa potom za onim što je zbog rada ideološke moći ili iz nekih drugih razloga učinjeno bezglasnim u kolektivnoj predstavi o sebi.
Ako stvarni turistički vodič iznosi pred stranca/putnika/gosta reklamnu istinu identiteta, Brkin poetski turistički vodič čitatelja suočava sa istinama egzistencije, osporavajući normativne, kanonizirane vrijednosti i zagledajući ih s njihova naličja. Zato je ova knjiga u svojoj poetičkoj osonovi postavljena na karnevalesknim principima, s namjerom da dehijerarhizira identitarnu strukturu i kulturološku moć na koju se ona oslanja. Reklo bi se, otud, de je Turistički vodič unutrašnja poetska razglednica grada, koji u knjizi nije imenovan, ali se po svemu, po svakoj ličnosti, njenoj biografiji, događaju, građevini, predmetu, prepoznaje da je to Tešanj, ali samo kao referencijalna osnova za svaki grad i načine na koji on reprezentira svoj identitet.
No, karnevaleskno kao dehijerarhizirajući princip u knjizi se dodiruje sa melankoličnim, pa tragičnim, potom i sa stresnim, a zbog toga knjiga funkcionira kao kaleidoskop stanja, raspoloženja i mišljenja – u rasponu od egzistencijalnog apsurda do onog smislotvornog, tvoračkog, koje ne samo da taj apsurd svladava nego se nameće kao transvremena vrijednost. Amir Brka pravi je majstor takvih raspona u poeziji, pjesnik čudesnog dara da uhvati egzistencijalnu situaciju u njenom rasponu od zemnog do nebeskog, anđeoskog i sotonskog u njoj, zatornog i gradilačkog. Skidajući velove sa mentalnih maski kojima je zakriven stvarni identitet, Brka korak po korak gradi egzistencijalnu mapu, osobenu unutarnju topografiju svoga stvarnog i simboličkog grada, da bi se odjednom ukazalo kako nas njegov lirski subjekt, svojevrsni melankolični, umni, saosjećajni turistički vodič ne provodi isključivo kroz stvarni grad i njegove mnemotope nego i kroz onaj potisnuti, sakriveni grad i naličja tih mnemotopa. Od pjesme o zastavi sa mohačkog bojišta i slavne bitke, koja se preobraća u porodičnu hroniku sa tanjenjem njenih korijena i nestajenjem jedne porodične loze, do pjesme koja rekreira sudbinu bankara čija je biografija retuširana radom ideologije i koji postaje simbolom velikih ličnosti u procjepu ideoloških borbi, Brka precizno ispisuje poetsku knjigu kao kulturološku, povijesnu i egzistencijalnu hroniku – u kojoj se pokazuje moć poezije da preraste u esejističku kulturološku raspravu, identitarnu igru, sociokulturnu analizu mentalitetskih slika koje je kolektiv izgradio o sebi. Ta sposobnost da se poetski ukrsti sa jezicima čitavog niza drugih književnih rodova i žanrova, ali i sa diskursima koji pripadaju sferi sociologije, povijesti, kolektivne psihologije, pokazuje ne samo Brkin poetski dar i umijeće nego i vanserijsko obrazovanje. Tako će pjesma o pjesnikovom grobu – naravno da se u knjizi prepoznaje Ćatić i njegova ljudska, ali i književna sudbina – uhvatiti raspon od mitotovornog diskursa koji ideologija upisuje u taj grob kao identitarni mnemotop do ironijskog iskaza koji otkriva svu tragičnost egzistencije pjesnika, za njegova života demoniziranog od sredine, sahranjenog izvan religijske norme, da bi se njegova posmrtna slava na koncu ukazala i kao konstrukt identitetskog diskursa koji skriva kolektivno licemjerje.
Ovako postavljen koncept knjige rezultira time da je njen lirski subjekt osobeni autoreferencijalni lirski pikaro koji putuje kroz vrijeme, prostor grada, kulturu i kolektivnu psihu, ne dozvoljajući niti jednoj proklamiranoj istini i predstavi kolektiva o sebi da ostanu nepropitane. Pri tom, pjesma je razvijana kao neka vrsta sabirnog sočiva u kojem se ukrštaju vremena i jedno u drugom međusobno ogledaju, a prostor grada otkriva se kao poetska mnemotopija i svojevrsna identitarna topografija. A to omogućuje da se u pjesmi ukrštaju realno i imaginarno, povijesno i simboličko, da bi se sve uzdiglo u vanrednu poetsku fikciju – u kojoj se otkriva unutrašnja, egzistencijalna istina, naspram retoričke, normativne istine identiteta.
Zaokupljena vremenoprostorom, knjiga Turistički vodič na koncu se otkriva kao hronika egzistencijalnih stanja koja potkopava i historiografiju, njenu normativnost i neupitnost, jer ju razotkiva ne samo kao ideloški konstrukt u kojem se, kako podvlači pjesma Povijest, ni o najznačajnijoj ličnosti/ koju povijest grada memoriše/ ne preporučuje javno govoriti. Ili se sistem povijesnih istina izvrće, kao npr. u pjesmi Gradina, u kojoj se povijesna znamenitost tvrđave u gradu gorko oslikava kao rugoba/ što riše neslavni protret čovjeka/ koji sabratu vukom postaje/ zbog pljačke zemnoga bogatstva/ pod krinkom drukčijeg svjetonazora. Ali, historija i kultura i njihove vrijednosti, njihovi monumentalni spomenici – u ovoj knjizi mjere se transcendentalnim vrijednostima, pa se, kao u pjesmi Konak, samjeravaju prema arhetipu što je zvjezdana forma konaka/ koja se na nebu nalazi, te je izlišno obnavljati/ ono što je po sebi bezvrijedno/ jer mu je trošnost očita/ i propast zauvijek izgledna. Na toj se osnovi vremenito po svoj propadljivosti uvodi u forme vječnog i nepropadljivog, da bi se historijsko vrijeme izmjerilo sa vrijednostima smrti kao metafizičke forme vječnosti, te da bi se historijskom oduzelo pravo normativnosti u definiranju sistema vrijednosti čovjekovog postojanja. Samjerena sa metafizikom, historija se otkriva kao zabluda, jer je zaokupljena prolaznim i propadljivim. Tako konak u begovskim čardacima postaje metonimijskom figurom ljudske zaludnosti da bilo kojom formom zemaljskog, gradilačkog i tvoračkog dostigne formu vječnog i nepropadljivog.
Ova knjiga na toj osnovi uspostavlja sistem egzistencijalnih mjera koji se rasprostire duž vremenske ose, da bi suknuo bilo u mitsko, iskonsko, bilo u metafizičko, a hod turističkog vodiča po mnemotopima i kulturnopovijesnim vrijednostima preobražava se u poetsku filozofiju koja, u suočenju historije i metafizike, ukazuje na zaludnost čovjekovog napora da savlada svoju propadljivost u vremenu.
U takvom pjesničkom konceptu – onaj lirski subjekt koji je krenuo u obilazak grada u svom govoru sabire mit, historiju, kulturu i ljudsku egzistenciju u čvor koji teži da bude razdriješen u vremenu, ali se iz prespektive transcendencije otkriva kao svevremena zabluda ljudskog bitisanja na zemlji. Vodič je, na kraju, neko ko iz metafizike, saosjećajno, mudrim tonom upozorava, kako bi čitatelja izbavio iz zarobljenosti u vremenu i odveo u slobodu metafizičke vječnosti. Jednom riječju, Amir Brka je u Turističkom vodiču krenuo sa svojim lirskim subjektom u turistički obilazak grada, a onda čitatelja odveo u mitsku dubinu egzistencije – da bi ga melankoličnim tonom upozorio kako su mjere historije tek zablude vremena i da iza njih možemo nazrijeti transcendenciju kao beskrajnu mjeru utočišta u vječnom.
