Odluka o izboru

“Voli sve, vjeruj nekolicini, ne čini nepravdu nikome.”

William Shakespeare

Vrijeme je predizborne kampanje. Iako se čini da to vrijeme nikada ne prestaje, ipak se u ovom periodu prisustvo ponude kao proizvoda koji se nudi biračima intenzivira. Vrijeme kampanje je vrijeme svojevrsne političke pijace koja posluje u nekom smislu kao berza na sam dan izbora. Neke političke stranke i kandidati će dobiti na cijeni (podršci), a neki izgubiti. Tako je to u višestranačkoj demokratiji.

Na ponudu će odgovoriti oni koji žele, iako svi punoljetni imaju pravo da daju svoj odgovor, imaju pravo na sopstveni izbor. Oni koji su odlučili da ne prave nikakav izbor, njima je najlakše ali nije najbolje. Donijeti sopstvenu odluku i preuzeti odgovornost da stanete iza nekog je velika stvar. To ne znači da nećete pogriješiti, i ne znači da ćete biti zadovoljni kako će neko koristiti povjerenje koje ste mu/njoj dali, ali to znači da ste se potrudili, uradili ono što je vaše pravo i obaveza, i daje vam pravo da mu/njoj sutra možete kazati: slušajte, glasao sam za vas vjerujući da ćete biti posvećeni javnom poslu, da ćete raditi istrajno na promjenama, da ćete pokazati osjetljivost za slabe i nemoćne, da ćete javno govoriti o slabostima i snažno podržavati ispravna rješenja bez skrivenih dogovora sa onima koji to ne žele. Naravno, nikada ne treba gubiti nadu, može biti da će oni kome ste poklonili svoje povjerenje zaista to povjerenje do kraja poštovati.

Pitanje je kome vjerovati? Manje – više, većina govori kako upravo njima/njemu/njoj treba dati glas, priliku, povjerenje i svi govore kako oni drugi nisu to zaslužili. Neki u tome pretjeruju, neki su malo skromniji. Svako ponaosob ima svoju percepciju, svoj pogled, svoje mišljenje i to ne može niko drugi promijeniti. I ja o tome pišem iz svog ugla gledanja.

Povjerenje se gradi, izgrađuje, zarađuje a ne dobiva se samo obećanjima. Da bi neko zaslužio povjerenje treba da radi ono što kaže da će raditi, da je spreman prihvatiti drugačije, da je spreman saslušati drugog i dati povratnu informaciju, te treba da govori što misli ali i da misli što govori. Jer ako ne misli što govori a govori ono što misli, onda to može biti nedovoljno ili sasvim pogrešno. Mnogo je onih koji govore samo ono što bi birači željeli čuti i to je onda prosta borba za glasove, za vlast ali ne i za promjene koje su potrebne. Uz to, djeluju tako samouvjereno što ukazuje na dvije stvari:

• govori ono što stvarno treba, ali ne zna kako to može dostići pa birate neznalicu, ili

• govori ono što stvarno treba, ali zna da ne zna kako to može dostići, pa birate lažova.

To je druga stvar koja je neophodna, uz povjerenje su potrebne kompetencije, sposobnost da može uspješno raditi na realizaciji obećanja. Često je teško biračima spoznati kompetencije ljudi koje i ne poznaju pa stoga dobro se prisjetite šta je ko govorio, šta je radio i kako se ponašao u prošlosti. Ne šta su drugi o njemu/njoj govorili jer živimo u okolnostima kada drugi o drugima uglavnom loše govore. Teško je znati šta je istina u tome, a šta sebičnost i skrivene namjere onih koji iznose optužbe. Nemojte previše slušati ni one koji sami o sebi govore šta su radili, jer ni njihov govor često nije vjerodostojan. To je više reklama nego istina.

Ali svi trebamo znati da je život putovanje i ne možemo predvidjeti koje izazove i mogućnosti ćemo sresti na tom putu. Jedino što možemo kontrolisati su naši izbori, odluke koje donosimo. Kvalitet naših izbora i odluka, i naša sposobnost da prilagodimo naše ponašanje će odrediti koliko ćemo postati uspješni. Ovo važi i za one koji su birani, ali i za one koji biraju. To je zajednički put. Pa neka je sretno onima koji zaslužuju povjerenje i koji imaju kompetencije!

Raduša, 12.09.2014. godine