Iskušenje

Bog nam ne šalje očaj da bi nas ubio, već da bi nov život u nama probudio.

Hermann Hesse

Život je pun iskušenja, to svi znaju. Nevjerovatno lahko se podnose tuđa iskušenja, veoma teško sopstvena. Ali, ako bi iskušenja nestala, ne znam da li bi ovaj svijet mogao postojati. Čini mi se kao da bi nestala sama svrha postojanja ljudi na Zemlji.

Iako su iskušenja neminovna, nezaobilazna, ipak niko ih sam sebi ne planira. Ali ona dolaze kao neka nevidljiva obaveznost onoga kako se ljudi sami ponašaju, šta pričaju i kako djeluju. Kada čovjek sjedne, ili legne, on očekuje da i ustane. Kada čovjek slaže, ukrade, iznevjeri, prevari, uglavnom ništa ne očekuje. Ili još gore, kada čovjek izvrši nasilje, diskriminaciju, očiglednu nepravdu, ubije, ponizi druge – uglavnom nastoji da to prikrije, ospori, izbjegne bilo kakvu osudu. Ali sve se nekako vraća pred čovjeka na neki drugi način. Susreće ga, sačekuje kao u zasjedi ono čemu se najmanje ili nikada nije nadao. I kada ga susretne to što ga susretne, tada vidi da to nije mogao nikako izbjeći, iako mu se čini da se to nije moralo dogoditi. Mogu proći godine i godine a da se čovjeku ništa loše ne desi, ali uglavnom svačije djelo ga prestigne i negdje sačekuje – prije ili kasnije, na oba svijeta.

Tako mi prije par dana kaže moj prijatelj: šta sam ja Bogu zgriješio da mi se ovo događa i zbog čega se to događa?

Velim, ne znam. Ali pitam se: ko nije? Ima li neko da nije zgriješio? Nema niko jer u posljednjoj Objavi Allah nas obavještava:

Kad bi Allah ljude zbog grijehova njihovih kažnjavao, ništa živo na Zemlji ne bi ostavio, ali, On ih do roka određenog ostavlja, i kad rok njihov dođe, ni za tren ga jedan ne mogu ni odgoditi ni ubrzati.¹

Stoga ne treba se niko pitati šta sam ja Bogu zgriješio a onaj ko se pita bolje bi bilo da moli za oprost. Čitao sam jednu predaju iz starih vremena, dogodilo se u vrijeme od jednog Allahovog poslanika prije više od dvije ili tri hiljade godina. Jedan čovjek se veoma loše ponašao pa su ga protjerali iz grada. On je ostao sam, lutao, onemoćao i nije imao kome da se obrati. Onda je počeo moliti Gospodara svih svjetova: Allahu, kada bih znao da će se Tvoja veličina povećati ako me kazniš, ili da će se Tvoja veličina smanjiti ako mi oprostiš, ne bi tražio da mi oprostiš. Ali, Allahu, znajući da se Tvoja veličina neće smanjiti ako mi oprostiš, i da se Tvoja veličina neće uvećati ako me kazniš, Allahu nemam kome da se vratim osim Tebi, nemam kome da se nadam osim Tebi, nemam drugog utoočišta osim Tebe, ni kome da se okrenem osim Tebi. Pa, oprosti mi!

I nakon toga ovaj čovjek umire. Allah je obavijestio Svog poslanika iz tog vremena da je ovom čovjeku oprostio, i da mu klanjaju dženazu, te da pozove sve ljude iz grada da ako mu klanjaju dženazu biće i njima oprošteno. Toliko je bilo iskreno pokajanje ovog čovjeka.

Ne znam je li ova priča istinita ili nije, prenosi je šejh Omar el Banna. Ali meni se čini veoma poučnom.

Važno je da čovjek shvati da je cijeli život test, iskušenje – bilo da mu se dešavaju loše stvari ili da mu se dešavaju dobre stvari. Test leži u reakciji ljudi na stanje u kome se nalaze, dakle pitanje je hoće li ta reakcija biti samosvjesna ili neće. Ako je čovjeku dobro ne treba sve zasluge pripisati sebi, ni svu korist dobrog stanja ostaviti za sebe. Ako je loše, ne treba svu krivnju prebaciti na druge, i za sav teret lošeg stanja očekivati rješenje od drugih. Zabrinutost nas treba odvesti u akciju, ne u depresiju. Zadovoljstvo nas treba odvesti dobročinstvo a ne u uživanje. Što je iskušenje veće, veća je nagrada. Kao što kada se školujete i stičete kvalifikaciju. Za veći stepen kvalifikacije dobijate teže testove koje morate proći. Ili kao što atletičar koji preskače letvu sa malo znoja može preskočiti visinu od 1,5 m ali za visinu preko dva metra treba puno znoja, puno odricanja da bi se popeo na pobjednički tron. Tako je i sa svakodnevnim životnim iskušenjima. Treba puno snage, strpljena, samoodricanja, samokritičnosti, istrajnosti ali i moliti Gospodara svih svjetova za milost, za olakšanje, za podršku, za oprost. Iskreno, jer bez iskrenosti u srcu šanse su neuporedivo manje.

Raduša, 21. decembar 2014. godine