Zabluda

Sedam zabluda:

1. Bogatstvo bez rada
2. Zadovoljstvo bez svjesnosti
3. Znanje bez karaktera
4. Trgovina bez moralnosti
5. Nauka bez humanosti
6. Obožavanje bez žrtve
7. Politika bez principa

Mahatma Gandhi

Posljednja od sedam zabluda koje je poredao Mahatma Gandhi je Politika bez principa. Razmišljam o ovome i pitam se postoji li politika sa principima? U prvi mah bi rekao da ne postoji ili postoji sam kao cilj, bolje kazati kao san, ali ne i kao stvarnost ovovremenih generacija. Što veća politika – to manje principa, što manja politika to više neprincipijelnih propusta. Ali ostavimo malo principe po strani, posebno ako oni nisu javno proklamovani, objavljeni, ako su oni ostali samo u glavama ljudi. U tom slučaju svako može imati svoj princip, i u skladu s tim biti principijelan.

Stoga se pitam ima li politike bez grešaka, slabosti? Ako bih čekao odgovore onih koji se bave politikom (stranačkom ili institucionalnom, ili uopće organizacijskom u bilo kom smislu riječi), vjerovatno ne bih dugo čekao i vjerujem da bi odgovori bili gotovo jednoglasni – nema! Nema politike bez grešaka. Nema posla bez propusta. Kažu da ne griješi samo onaj ko ništa ne radi. Jedina mu je greška što ne radi. Svi koji nešto rade imaju priliku da to što rade urade na najgori ili najbolji način, ali i na svaki način koji je između toga. Svako je iskusio taj raspon sjajno urađenih i loše urađenih poslova, i onih nadprosječnih i ispodprosječnih.

Ali ne koriste svi na isti način to svoje iskustvo, rekao bih da većina radije ističu rezultate. One pozitivne, one na koje svi rado gledaju bez obzira ko je i koliko zaslužan za te rezultate. Na neki način je onaj ko ih iznosi neposredno ili posredno povezan s njima. To ga ispunjava, čini u očima drugih sposobnijim nego što možda jeste, ili u najmanju ruku to ispunjava druge jer su dobili makar dio onoga što su očekivali. Malo ko je spreman biti samokritičan, pogledati i u onu stranu ispodprosječnih rezultata, i nešto iz toga naučiti. A vara se svako ko samo uči iz onog što je pozitivno.

Treba zadržati pozitivan duh, pozitivan odnos i prema onome što je dobar rezultat, i prema onome što nije dobar rezultat. Naučene lekcije su važne. Čovjek često nauči više iz poraza nego iz pobjede, iako nije dobro ako je puno poraza.

Jučer me zove prijatelj iz studentskih dana. Veli da je podnio ostavku na, naizgled, važnu lokalnu funkciju. Moj prijatelj umislio bio da je to što je radio bilo važno drugima. Bio u zabludi principa u politici. I tako dok mi priča svoju priču ja ga malo slušam, a malo i ne slušam onako kako bih trebao iz nekih svojih razloga. Kaže on meni: ti znaš mene i znaš moj odnos prema poslu. Sve što sam radio – radio sam najbolje što sam znao i mogao. Na kraju oni koji me nisu birali na tu funkciju mi zahvalili, a oni moji, oni koji su me birali ni A, ni B. Prođe i godišnje podvlačenje crte nad važnim rezultatima i događajima u 2014. godini a to niko i ne spomenu.

Ja ga lagano prekinem, i kažem mu: dragi prijatelju, koliko te ja poznajem ne bih rekao da je do tebe, ali može biti do onih koji nisu glasali za tebe. Znaš, kada te protivnici počnu hvaliti – odmah izgubiš povjerenje kod svojih. Priznaćeš da je pomalo logično, iako nije politički principijelno. A ako nije to u pitanju, onda ostaje druga opcija: nisi ni radio kako treba, ali su tvoji bili pristojni zbog ranijih tvojih zasluga pa ti to nisu rekli dok si obnašao tu funkciju. Ovako, podržali te, podržali tvoju ostavku, riješili te se, sve prećutno i elegantno. Pa zar to nije ljepše od nesporazuma i trzavica. Bolje je da jedan insan bude u zabludi nego cijela organizacija. Jer čuo si i sam šta je rečeno: u njih sve savršeno funkcioniše, svi organi rade, odnosi nisu nikada bili bolji, sve uspjeh do uspjeha. Jer oni znaju raditi bez grešaka, bez propusta. I nije istina da ništa ne rade, oni rade i imaju rezultate. Ono što nije dobar rezultat, oni još na tome nisu radili. Nego, dragi prijatelju, zaboravi na to i osjećaj se ispunjenim zbog rezultata. Ne misli na sebe, misli na njih. Sada su oni važni jer i ti si bio oni dok si bio na toj funkciji. A ako baš ne možeš to ostaviti po strani, dođi kod mene u Tešanj, ti znaš da ja bez slušnih aparata ne čujem. Ja ću skinuti svoje aparate a ti onda meni ispričaj sve što imaš protiv njih. Tebi će biti lakše, meni nećeš otežati, i nikom neće dalje biti ništa preneseno.

Moj prijatelj se napokon nasmija, i veli: znaj da ću ti doći, i sve ću ti ispričati o njima, o svojima.

Raduša, 31. decembar 2014. godine