Govor mržnje

“ Sloboda mišljenja i medija te poštivanje ljudskog dostojanstva su neporecive vrijednosti i nužni uslovi napretka čovječanstva, koje treba uvijek i na svakom mjestu štititi i unapređivati. Sloboda je prirodna težnja svakog čovjeka i zato je jača od straha i zato je neuništiva. Stoga, iako postoje pojedinci koji zloupotrebljavaju slobodu za nametanje neslobode i vjeru za opravdanje svojih akata nevjere, ipak ti sebični manipulatori ne mogu uništiti vrijednost slobode i plemenitost iskrene vjere.“

Reis Husein ef. Kavazović

Loše i dobre stvari su se dešavale od kako je svijeta i vijeka. Prvi čovjek Adem a.s. (Adam) i njegova žena Hava (Eva) bili su nakon stvaranja nastanjeni u Džennetu (Raj) ali ih je šejtan (đavo) prevario pa ih je Uzvišeni Stvoritelj, iako im je oprostio za počinjeni grijeh, spustio na Zemlju da žive, i da na Zemlji živi njihovo potomstvo do određenog roka.

Marketing ima mnogo značenja u suvremenom svijetu, ali marketing kao promocija, oglašavanje, nametanje nekom drugom slike onakvom kakvu želite predstaviti o sebi, nekome trećem ili nečemu, a u isto vrijeme taj neko ili nešto može ali i ne mora biti ni blizu toj slici, je najstarije značenje riječi marketing. Šejtan (đavo) je prvi upotrijebio taj najrasprostranjeniji alat suvremenog svijeta tako što je predstavio Ademu (Adam) i Havi (Evi) zabranjeno drvo kao drvo života, besmrtnosti suprotno od njegovog stvarnog značenja. I tako je šejtan (đavo) dobio prvu bitku, ali on ne može biti konačni pobjednik jer je on predstavnik oholosti, zla, nesreće, zablude i skreće ljude s pravog puta od tada sve do danas. Svemogući Stvoritelj iz Svoje milosti oprašta Ademu (Adamu) i Havi (Evi) ali ih izgoni iz Dženneta (Raja) i spušta na Zemlju. Njihovom potomstvu šalje poslanike i vjerovjesnike kao primjere dobre prakse čovjeka na Zemlji, namjesnika na Zemlji, i šalje Svoju objavu u različitim periodima i u nastavcima kao podršku i uputu svim ljudima, i naređuje šta obavezno trebaju raditi i šta obavezno ne smiju raditi oni koji budu vjerovali da ne bi zalutali, da ne bi šejtan (đavo) nad njima zavladao, a oni koji ne budu vjerovali za svoje nevjerovanje neće odgovarati drugim ljudima nego Njemu, Stvoritelju, u Danu kome se nikom neće nepravda učiniti. Taj Dan nećemo dočekati na Zemlji.

Mi ne znamo kako su sve kroz historiju ljudi nazivali one koji počine zlo, proizvedu tragediju, učine nasilje ali znamo da su u prošlom stoljeću nazvali Hitlera nacistom i fašistom pa se antifašizam javio kao međunarodni pokret (ali se nije javio pokret protiv Nijemaca, niti protiv katoličanstva – s pravom). Hitler je postao liderom Njemačke nakon što je njegova stranka dobila 44% glasova. Staljin je kroz svoj život prošao naziv od revolucionarnog marksiste do doživotnog diktatora (neki izvori navode da je odgovoran za smrt oko 20 miliona ljudi). Staljin je postao lider nakon velike podrške naroda revoluciji na čelu sa Lenjinom u građanskom ratu u Rusiji, a nakon Lenjinove smrti. Ali ne mogu se Rusi, ili pravoslavlje okriviti za to što je Staljin pobio toliko ljudi. Obzirom na snagu Sovjetskog saveza, na stvarnu moć diktatora na određenom geopolitičkom prostoru, nije došlo do međunarodnog antidiktatorskog pokreta. A diktatora za koje pouzdano znamo u posljednjih 100 godina je bilo jako puno. Diktatori si činili zlo, nasilje, ubitstva nad sopstvenim građanima, narodom putem sopstvenog režima i to nije nikada izlazilo u javnost na pravi način jer je svijet počeo drugačije funkcionisati. Diktatori od koga se moglo imati koristi, diktatori koji su sarađivali u realizaciji interesa najjačih, najsnažnijih nisu bili problem. Njihova ideologija, vjera, nacija, boja kože je bila nebitna. Njihove žrtve svijetu nisu bile važne, i uglavnom je svijet o njima veoma malo znao. Diktatori koji su prestali sarađivati su srušeni, unutarnjom pobunom ili vanjskom intervencijom, a onda uspostavljani novi vladari: generali ili civili, sasvim je bilo svejedno. Ako su sarađivali vani, unutra su mogli raditi što god hoće.

Onda je 1989. godine srušen Berlinski zid, čime je i SSSR izčezao sa historijske scene kao ideloški neprijatelj, a islam je ustoličen na njegovo mjesto. Mufid Memija, poznati novinar i komentator međunarodne geopolitike, ističe da je prvi predsjednik Izraela, Ben Gurion, kazao: „Mi se ničega ne plašimo osim islama“, zatim Shimon Peres, donedavni predsjednik Izraela: „Izrael neće imati mira sve dok islam ne spusti svoj mač“, a Yitzak Rabin je tvrdio: „Islam je jedini neprijatelj Izraela“. Pojam islamofobija, prema Oksfordskom riječniku, prvi puta u engleskom jeziku je opisana 1991. godine, dakle prije nepune 24 godine, kada je islam označen kao glavni protivnik zapadne civilizacije. Nevjerovatnom brzinom se medijski širila slika i riječ o islamofobiji kao strahu od islama ali i kao mržnja prema islamu. Govor mržnje, umotan u marketing alate, je postao medijski sveprisutan.

Zločin i nasilje dobivaju nove markentiške nazive: terorizam, pa islamski funadametalizam, pa islamski radikalizam, pa islamski terorizam. Prvi puta u novijoj historiji svijet ne promoviše borbu protiv univerzalnog zla nego protiv prefiksa, protiv određenog zla. Iako svjetski lideri naglašavaju da islam nije takav (izuzev lidera Izraela), mediji neprestano dodaju prefiks islamski. Očigledno je da se ništa ne događa slučajno, niti samo od sebe, nego je posljedica smišljenog plana i kampanje. Onda se iznenada pojavila neka Al-Qaida i njen šef Osama bin Laden, od borca za slobodu Afganistana uz podršku najjače sile na svijetu do njihovog najvećeg neprijatelja. Ubitstvom Osame bin Ladena, značaj Al-Qaide u medijskom prostoru slabi, ali nju zamjenjuje IDIL (samoproglašena Islamska država Irak i Levent, nastala na ruševinama nasilno svrgnutog, pod lažnom optužbom za posjedovanje hemijskog oružja i intervencijom SAD-a i Velike Britanije, diktatora Sadama Husseina i višegodišnjem haosu i djelovanju raznih stranih obavještajnih i kontraobavještajnih službi). Niti Al-Qaida, niti IDIL imaju bilo kakav legitimitet da predstavljaju muslimane.

Nema sumnje da su mnogi strašni pojedinačni zločini počinjeni, strašan teror posljednjih godina a počinioci kao da su se trudili da cijelom svijetu saopće da su to uradili isključivo kao muslimani. Koliko god nema sumnje da su se strašne stvari dogodile i događaju se, postoji isto tolika osnovana sumnja da počinioci nisu istinski sljedbenici islama. Prije bih rekao da su dobro uvježbani i plaćeni (pa i ideološki obrađeni po nečijem planu), a ko iza njih stoji može se otvoreno sumnjati i pretpostavljati. Iz ovog isključujem bombaše-samoubice koji su dovedeni u stanje krajnje ljudske nepravde, na granicu psihičke nemoći, i odlaze u takav ekstremizam koji pravi samo nove probleme, a ništa ne rješava. Sve što se time može postići je da se očima svjetske javnosti pokuša opravdati desetine hiljada ubijene djece, žena, civila i nemoćnih u Palestini, s jedne strane ili skrene pažnja na strašne zločineu Palestini, s druge strane. Terorizam i ekstremizam nisu pojmovi koji se mogu uopće podvesti pod onim što islam stvarno jeste, ali oni koji ne poznaju islam i ekstremni neprijatelji muslimana mogu to kao propagandu nametati.

Par ljudi (muslimana) je u Parizu pobilo dvanaest ljudi (deset novinara i dva policajca). Par ljudi koji sebe smatraju muslimanima je pobilo dvanaest ljudi koji nisu ubili nikog. Nema razumnog objašnjenja za zločin, to je šejtanski (đavoljski) posao. Na ono što su neki karikaturisti iz potpune zablude koristeći potpunu slobodu uradili, trebalo je odgovoriti pozivom tih istih karikaturista na zajednički razgovor, ili upriličiti posjetu njihovoj redakciji, te u opuštenoj atmosferi objasniti šta je stvarno učenje islama i šta posljednji Božiji poslanik Muhamed a.s. znači muslimanima. To bi bila efektivna, svrsishodna i razumljiva reakcija. Ne znam da li je to iko od muslimana u Francuskoj pokušao, ako nije onda snose dio odgovornosti za sve što se dešava. Afirmativnim djelovanjem mogu se preduprijediti negativne posljedice.

Ne može se zločin na jednom dijelu Zemlje opravdati zločinom na drugom dijelu Zemlje. Kao što je nerazuman i jučerašnji (09.01.0215) poziv Benjamina Natanyahu, premijera Izraela na međunarodnu borbu protiv islamskog radikalizma. Mediji saopćavaju da je IDIL preuzela odgovornost za ovaj zločin, ali i neki ogranak Al-Qaide. Pa ako je tako, bez obzira ko stoji iza njih, zbog čega mediji ne izvještavaju o terorističkoj akciji ovih odmetnika a ne o „islamskom terorizmu“?

Bivši njemački kancelar, jedan od najvećih živih njemačkih intelektualaca, 16. marta 2014. godine je izjavio: „Mi smo kao Zapadnjaci doveli do toga da mnogi naši stanovnici prema islamu gledaju na negativan način. Promjene moraju doći sa Zapada, jer je Zapad još uvijek ekonomski, politički i vojno neprevaziđen. Npr. bilo bi mi drago da se u našim školama uči, ono što sam i ja u međuvremenu učio a to je da se u Qur'anu spominju isti poslanici, kao i u Starom Zavjetu, kao i to da se u Qur'anu spominje Isus od Nazareta, i to ne slučajno!“

Angela Merkel je u novogodišnjem obraćanju Njemačkoj javno osudila one koji su se počeli sedmično okupljati i širiti rasističku poruku neprijateljstva prema muslimanima, i pozvala Nijemce na put slobode i otvorenosti tako.

Generalni sekretar UN-a i mnogi lideri zapadnih i drugih država pozivaju na internacionalnu borbu protiv terorizma (bez bilo kakvog prefiksa). Mnoge organizacije muslimana u cijelom svijetu kao i Reis IZ u BiH Husein ef. Kavazović su bez ikakve rezerve jednogalsno osudile ovaj zločin.

Muslimani traže iznova snagu da se ujedine u mišljenju, međusobnoj podršci u ispravnom putu, pravdi i slobodi, kako bi mogli s jednog mjesta slati prave poruke (kao što u ime katolika te poruke šalje Papa) i postati faktor stabilnosti novih odnosa u cijelom svijetu, a ne biti mjesto za razdor, ratove, ubijanje i eksploataciju od strane drugih. Nekim grupama to ne odgovara, ali ni nekim lošim muslimanskim vladarima kao ni nekim drugim uticajnim nemuslimanskim vladarima. To je proces koji traje i koji će trajati, zločin neće pobjediti, a svi koji traže ispravan put trebaju biti na strani žrtve.

Oni koji radi ispravne stvari trebaju biti aktivniji, trebaju se više žrtvovati kako bi se zatvarao prostor onima koji rade loše stvari. Mediji imaju stratešku ulogu jer stvari treba nazivati pravim imenom a ne marketinškim trikovima. Radi se o životima ljudi, ne radi se o zaradi zbog gledanosti tv kanala, čitanju časopisa ili posjećenosti web stranama.

Fuad Hadžimehić