“ Pravo na kritiku ima onaj tko je spreman pomoći.“
Abraham Linkoln
Prvo hoću da objasnim naslov teksta, naravno ne zbog Šefketa Turalića, nego zbog riječi koja stoji ispred njegovog imena. Iako meni najprikladnije zvuči upravo ta riječ, i navodni znaci su samo zbog toga što ja ne znam da li to Šefket radi u ime Boga ili iz svoje ljudske potrebe da potvrdi svoj ispravan odnos prema okolini, ali to je njegova osobna stvar. Navodni znaci nisu zbog same riječi džihad koju danas neki iz osobnog uvjerenja, iz sopstvene ili nametnute interpretacije drugih koriste tu riječ za nasilje, ili iz dominantne globalne medijske interpretacije ona dobije sasvim neprimjereno značenje u odnosu na svoju suštinu. Riječ džihad u njenom prvom značenju je „nastojanje“, „zalaganje“ koje doživljavam kao istrajnu borbu za dobro, za bolje, za istinu u kojem god području života čovjek to činio. Naravno, u ratu, ono ima isto značenje u toku borbe. Nema odustajanja.
U isto vrijeme, tek što sam ispisao naslov, pomislih kako bi Šefket mogao imati problem ako neko bude pročitao samo naslov ali ne i cijeli tekst, te možda ne bude vidio navodne znake, pa bi ga mogao bilo koji Kebo ili Dževad staviti na listu ISIL-a. Stoga ću tražiti Šefketovu saglasnost za ovakav naslov prije nego što pošaljem da se ovaj tekst objavi.
Šefketa dugo poznajem, dugo na način kao što se poznaje većina od onih koje poznajete, a mnogo bolje i intenzivnije od 2008. godine. Istina, imalo smo više kontakata kroz neke zajedničke susrete, na nekim događajima vezanim za temu kvaliteta, i uvijek smo se dobro razumjeli. Šefket je, kao građanin, prihvatio demokratiju kao način života u kome imaš pravo kritikovati ako sam kao građanin poduzimaš aktivnosti da stvari idu bolje. To je, rekao bih, ono što u demokratiji građanima uglavnom nedostaje. Prvi mail koji sam dobio od jednog sugrađana u posljednjem mandatu općinskog načelnika došao je od Šefketa. Nije potrebno da pretražim Inbox i citiram, vjerujem da će većina pretpostaviti da je tema bila briga za okolinu. A onda više takva pošta nije prestajala dolaziti. Prijedlozi, ukazivanje, fotografije, primjeri kako je bilo i kako može drugačije,…
I nije samo lokalno. Šefket djeluje gdje god se kreće. Ukazuje na sve adrese, neko odgovori, neko ne odgovori ali Šefket nikada ne odsutaje. Po hiljadu puta ako treba, Šefket će iznova vratiti se na istu stvar ali odustati neće. I zna Šefket da su neki komentarisali: opet Šefket, dosta ga je, … ali to ga ponekada samo malo nervira, i pita se kako mogu ljudi koji rade u javnim službama tako reagovati. Inače, ne smeta mu. Više ga naljuti kada vidi službena auta onih koji su zaduženi za red da su parkirana i prave nered. Ili javnih funkcionera. Ne propušta da uslika, da ukaže, bez ikakvog prizvuka da se neko javno prozove nego da se stvari poprave. To je istrajnost kruga PDCA (Plan-Do-Check-Act), to je pristup stalnog i istrajnog poboljšanja, osobnim primjerom i ukazivanjem drugim. I to je, po mojoj interpretaciji, jedan oblik džihada.
Uz to, Šefket širi lijepu sliku o Tešnju, o sredini u kojoj živi i koju voli. Sve kritike šalje na adrese koje mogu ili će moći nešto poduzeti. To je pozitivan pristup koji trebamo svi u našim životima. Zato nisam bio iznenađen, ali jesam bio ponosan na našeg sugrađanina, kada sam pročitao pismo direktora firme Geofon iz Teslića, g-dina Dušana Stojičića u kome između ostalog piše:
Fuad Hadžimehić