Ne tuguj

“ Jedina razlika između bogataša i siromaha je u tome što se siromah nada sljedećem obroku, dok je bogataš zaokupljen prethodnim..”

Demokrit

Ovih dana nas informišu da je broj milijardera ove godine veći za više od dvije stotine nego protekle godine. Sada, umjesto hiljadušesto i nešto milijardera ima hiljaduosamsto i nešto. Da Demokrit živi danas, ne znam šta bi rekao? Vjerovatno za siromaha isto: da se nada sljedećem obroku, ali za bogataša možda bi ipak preformulisao: da se nada novoj milijardi. Kažu da Amerika ili američki način života doprinese 20% nove vrijednosti od onoga što cijeli svijet doprinese za jednu godinu, ali u isto vrijeme potroši 40% od onoga što cijeli svijet potroši. Kako reče prije mjesec dana prof. Mustafa Spahić, pa ljudi valja tu razliku odnekle namaknuti. Posebno kada se zna da resursi koji postoje na Zemlji ne mogu podmiriti stalni privredni rast da bi milijarderi postojali, odnosno trebale bi nam tri planete poput Zemlje da se održi američki način života.

Pitam se što će nekome milijarda? Ne znam da li iko zna što će nekome milijarda? To ne može imati nikakve veze s novcem, jer novac sam po sebi (ovakav papirni) i nema nikakvu vrijednost. To ima veze sa prestižem, sa nadmoći, sa samoljubljem, sa arogancijom, sa prokletstvom. To nema nikakve veze sa svrhom ljudskog života na Zemlji, sa umjerenošću, sa iskonskim vrijednostima, sa dobrotom, sa moralom. Ali to je savremeni model života koji se afirmiše. Putem filma, putem zabave, sporta, muzike, medija. Zvijezde nisu oni koji pronađu lijek za tešku bolest, niti učenjaci, pjesnici, niti oni koji su primjer privrednog rasta, primjer fer trgovine, javnih poslova i odnosa. Zvijezde su u arenama pred publikom, pred frenetičnim navijanjem, uživanjem, opuštanjem da bi se udovoljilo strastima. Kao što je bilo ostrašćeno aplaudiranje i navijanje pred oba doma američkog Kongresa govoru premijera Izraela Benjamina Natanyahua. Podrška govoru koji je pozivao na rat, na preventivni rat protiv Irana, jer napasti Iran, prema Natanyahu riječima, znači boriti se za mir u cijelom svijetu. U ime mira, treba krenuti u rat!?

Najavljen kao historijski govor, čini mi se da je to zaista i bio. Desiće se svašta. Silnici nisu nikada sami zastali, uvijek su išli do kraja. Neće biti drugačije ni ovog puta. Ali nikada nije na kraju ispalo onako kako su silnici planirali, jedino su žrtve uvijek bile ogromne. Ništa se tu ne može, sve dok je američki način života ovovremena civiliziacijska vrijednost. To znači da će broj milijardera rasti, broj siromašnih rasti, broj ubijenih rasti, ali će biti manje novorođenih, manje istih prava za sve i manje pravde za sve.

Civilizirani svijet je napravio velike pomake, velike iskorake da svijet bude bolji ali se nije oslobodio samoljublja a potrošio je resurse koje su pripadali budućim generacijama. Zato ne čudi da danas ubijaju ne samo potencijalne neprijatelje, ili što zavađaju da bi vladali, nego ubijaju i buduće generacije kojim ne dopuštaju ni da se rode, jer biće manje za uživanje onim koji misle da su svemoćni, da mogu raditi što god hoće. Zato ne čudi da veću pažnju poklanjaju životinjama nego ljudima, da neprirodan odnos među polovima opravdavaju normalnim, da nered predstavljaju kao red. Možda i mogu raditi šta hoće, ali neće koliko hoće. Faraoni su imali veću moć pa su propali.

Zato, ne tuguj. Uradi ono što možeš da ti duša bude smirena. Nemoj podržati ono što je pogrešno makar se ticalo tvojih najbližih, i podrži ono što je ispravno makar sam bio. Život će proći, u to nema ni najmanje sumnje. I sve će ostati. Osim onoga što čovjek dobro uradi, ali i onoga što loše uradi, vjerujem.