Istina, pravda i pomirenje

“Najglavnije je, samom sebi ne lažite. Onaj koji sam sebe laže, i svoju rođenu laž sluša

taj dolazi dotle da nikakvu istinu ni u sebi, niti oko sebe ne razlikuje, nego dolazi, dakle

do nepoštivanja i prema sebi i prema drugima.”

Dostojevski

Dvadeset godina nakon počinjenog genocida u Srebrenici, ozvaničenim i pravosnažnom presudom Međunarodnog suda pravde u Hagu, počinitelji genocida i njihovi sljedbenici ne odustaju od poricanja, negiranja i iskrivljavanja istine. Oni se ponašaju kao bolesnici koji su spremni priznati glavobolju (teški zločin) ali ne i stvarni uzrok glavobolje (genocid). Naravno, oni ne pokazuju ni trunku pokajanja za ono što su učinili. Priznaju teški zločin, ne zbog bilo kakvog pokajanja, nego zbog prevelikog broja mezarova usred Republike Srpske na samo jednom mjestu. Skrivanje tijela pobijenih je razotkriveno, iako su o tome godinama ćutali i nadali se valjda da tijela neće biti pronađena. Da su uspjeli u projektu skrivanju genocida i teških zločina, da su zajedničke grobnice ostale tajna, danas ne bi imali ni ovakvo priznanje od strane počinitelja genocida i njihovih sljedbenika.

Pa, kako dalje? Može li se dalje bez istine? Može li biti pravde i pomirenja bez istine?

U Bosnu i Hercegovinu su dolazili i dolaze mnogi koji su gledali dok se genocid događao. Neki su osuđivali, tražili da se ubijanja i stradanja zaustave ali oni koji su imali moć da to urade, nisu to uradili. Šalju nam razne poruke, poruke mira i zajedničke budućnosti kao da se ovdje ništa nije dogodilo. Ne čudi što zločinitelji i njihovi sljedbenici nisu u stanju priznati istinu, jer je za njih sam genocid i svi zločini dovoljan teret sam po sebi. Čudi da najveći autoriteti današnjice nisu spremni kazati istinu i nakon što je ona postala službena – presuđena i dokazana od međunarodnog suda!? Ali i takvu poruku, poruku koja nije direktno kazana, trebala biti sasvim jasna: preči su interesi od istine. Neka se niko ne zanosi da je onima koji imaju velike interese stalo do istine. Istine će biti u ovom vremenu onoliko koliko bude mogla poslužiti velikim interesima. Ni manje, ni više.

Kažu da su u BiH bile strane u sukobu. To je tačno, ali je istina da je bila strana koja je branila BiH, i strana koja je rušila BiH. Kažu da su svi počinili zločine. I to je tačno, ali je istina da je sistemski, organizirani pristup etničkog čišćenja, ubijanja, silovanja, rušenja sve do genocida bio na prostoru koji su kontrolisali rušitelji BiH, a toga nije bilo na prostoru koji su branili branitelji BiH. Tačno je da se ovdje vodio rat, ali istina je da je na BiH izvršena i agresija sa obje strane na različite načine. Tačno je da je Srebrenica bila zaštićena zona Ujedinjenih nacija ali istina je da nisu ništa učinili da je i zaštite. Danas u javnosti imamo mnogo više zastupljenog onog što je tačno, a mnogo manje istine. Sve pomalo liči na dječiju pjesmu: mir, mir, mir – niko nije kriv. Samo iz te perspektive nije čudna odluka vlasti u Federaciji BiH da se u petak, poslije 12,00 sati – dan prije dolaska pape Franje, ne radi. Nisam siguran da li je i Tito tako dočekivan. Kako u svojoj kolumni, između ostalog, piše Ante Tomić: „Bosanci su papu dočekali kao Tita, a ovaj im je i govorio skoro kao Tito i samo je slučajno valjda propustio upozoriti: “Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga”.“ Naravno, uopće nemam namjeru niti potrebu da na bilo koji način komentarišem posjetu pape Franje i njegov govor, ali se čudim nama samim. Iako, nakon svega, ne bih trebao.

Stoga, može se dalje bez istine, već smo to naučili iz prošlosti, samo što se ne može daleko stići. Isto mi izgleda i kada se govori o pravdi. A pomirenje se na neki način već dogodilo, a znamo iz prošlosti da nikada i nije bilo iskreno.