Obećanje

“O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite?
 O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!“
Kur'an, 61:3-4

Ljudi su skloni davati olako obećanja. Od onih naizgled bezazlenih (obećanja djeci) do onih koji se tiču naroda i svih ljudi. Čovjek uzima sebi teret koji ne može nositi. Niko nije dužan nositi teret veći nego što može. Riječi iz usta veoma lako izađu. Ali riječi su obaveza. Riječi imaju značenje. Riječi su garantni list onog ko ih izgovori, garancija za ono što želi, zna, hoće i može uraditi u budućnosti. Ako to ne uradi, dužan je objasniti zbog čega to nije uradio i šta poduzima da to dostigne. Pri tome, objašnjenje koje uobziruje razloge koji su bili poznati pri davanju obećanja ne mogu biti opravdani.
Obećanje je usko vezano za osobnost, za karakter svakog pojedinca – to šta je neko spreman sebi da dopusti i koliko drži do sebe. U očima drugih se to reflektuje kao pouzdanost. Pouzdanost je vrlina, nema sumnje. Svako bi volio da čuje od drugih kako misle o njemu kao pouzdanoj osobi. Ako bi danas proveli anketu o pouzdanosti, pretpostavljam da bi rezultat bio poražavajući za ljude. Mogli bi zaključiti da su ljudi nepouzdani. Možda bi to mogli zaključiti i bez ankete jer je poprilično očigledno. Ali ako se takav zaključak izvede, potrebna je akcija. Potrebna je korektivna akcija samih ljudi. Ne mogu ljudi biti ponosni a u isto vrijeme nepouzdani. Pouzdanost stoji ispred ponosa.

Pouzdati se u nekog može imati mnogo značenja. Na primjer, građani mogu očekivati da će vlast istrajno i posvećeno raditi na provedbi obećanja; vlast može očekivati da će građani poštovati propise i ni na koji način neće izbjegavati građanske obaveze; poslodavac se može pouzdati da će radnik učiniti sve što može u najboljem interesu i uraditi što se od njega očekuje; radnik može očekivati da ga poslodavac neće ni na koji način zakinuti niti tražiti više nego što ovaj može; prijatelj može očekivati da ga prijatelj neće izdati; onaj ko je posudio novac ili bilo šta drugo može očekivati da će onaj kome je novac posuđen na vrijeme vratiti; komšija može očekivati da ga komšija neće ostaviti samog kada ga ovaj treba; muž može očekivati da ga supruga neće iznevjeriti i obrnuto; roditelj može očekivati da ga dijete neće lagati,…

Ipak, ima nešto ispred priče o pouzdanosti. Ispred je istinoljubivost. Spremnost čovjeka da govori istinu a ne da laže. Čovjek ne može biti na sebe ponosan ako nije pouzdan, a ne može biti pouzdan ako nije spreman govoriti istinu. Svaki čovjek ima potencijal da govori istinu. Govoriti istinu je izazov. Taj izazov ljudima može dolaziti iz različitih pobuda. Neki ljudi smatraju da je ljudski govoriti istinu i da to ne moraju činiti iz bilo kojih drugih pobuda. Neki imaju obavezu govoriti istinu propisanu kroz kod ponašanja u organizaciji u kojoj rade. Neki to smatraju obavezom i nasljeđem kućnog odgoja. Neki to čine iz uvjerenja da će se time približiti Božijem zadovoljstvu i zaraditi dobro na obadva svijeta. Kako god, pobude su istinski vrijedne (bar što se tiče života na Zemlji), i baš je čudno kako ljudi malo drže do tih vrijednosti.

Bez obzira na sve, još uvijek treba poštovati i cijeniti vrijednost ljudske ličnosti i ljudskog dostojanstva. Ali treba znati i imati svijest o tome da prekršiti obećanje znači slagati, a ispuniti obećanje znači govoriti istinu. Dug treba isplatiti, a pozajmljenu stvar treba vratiti. Ničiji emanet (povjerenje) ne treba iznevjeriti. Preuzete obaveze treba izvršavati ili dati na vrijeme informaciju da stvari ne idu kako se planiralo, te šta se poduzima da bi se obaveze ispunile.
Bože, očisti srce moje od licemjerstva, očisti moj posao od lažnog prikazivanja, jezik moj od laži, oko moje od pogleda kradom, jer Ti znadeš svaki pogled kradom i sve što se u srcu krije.

Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun!